Sadržaj s oznakom: Ines Grbić

Donošenje posebnog Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata najavljeno je u Kninu, na području gdje je najmanje civila u agresiji na Hrvatsku stradalo!

Smatram da ovo vrijeme proglasa pandemije nije trenutak za naše postavljanje pitanja Isusu Spasitelju 'Gdje si, Gospodine?'. On je tamo gdje mu i što mu ime kaže: S nama Bog - Emanuel. Čovjeku, nama uvijek blizu. Zar se napušta ono i onaj za koga si krv svoju prolio? Zar ostavljaš onoga za koga si život svoj dao, božanstvo svoje i svemoć u očima svijeta ponizio?

Kad se nešto dogodi jedanput u povijesti, onda je to epohalno.

Koristiti se stvarnošću vjere (njenim izvanrednim trenucima) za skretati javnu pažnju na sebe, svoju pojavu, iritantno je za ljude čija je narav u vjerskom odgoju i ljudskom instinktu obazrivog poštovanja, vjeru živjeti nenametljivo i ponizno u svojoj svakodnevnici.

„Pojam istina ne pripada omiljenim pojmovima ovoga vremena. Istinu se povezuje s netolerancijom, više ju se vrednuje kao prijetnju, nego kao obećanje. No, upravo je zato važno postaviti pitanje istine, odnosno, zapitati se o njoj polazeći od Krista.“ Joseph Ratzinger

P. Ike Mandurić jedan je od najsnažnijih hrvatskih svećenika, propovjednika i navjestitelja čija je riječ uvijek jaka, proročka i prodorna, često i poetski izražena. Svećenik je koji dotiče savjest i dubine slušatelja. Njegov govor prosijeca i kadar je prodrmati letargijska poimanja i uljuljkane tokove.

Ako se ikada i u ičemu možemo identificirati s Majkom Marijom pod križem, pitajući se kako je bilo njenom srcu i duši gledati raspetoga, izmučenoga Sina kako umire, onda je to situacija kada roditelj ima dijete kojega muči bolest, koje umire.

Nevjerica, posramljenost, ljutnja.

Pred jednom sam činjenicom već dugo dirnuta, javila se opet u danima spomena pokojnika i pohoda počivalištima preminulih.

„Hvaljen Isus i Marija! - Eee… (uzvrati publika). - 'Se tako šokci pozdravljaju!? (Odobravanje publike). - Nisam čuo 'Navijeke' onda! - Navijekee! (uzvrati publika). - Bravo!...“.

Najdirljiviji, snažan trenutak kao primjer živog odnosa ljudi s Gospodinom, predstavlja mi prizor vjernika u redu za ispovijed, pogotovo u tjednu, ili nedjeljom, izvan jakog vremena u crkvenoj godini.

Umjetnost je odraz stvarnosti.

Bogorodici Mariji pripada početak i kraj.

Kako je lijepo biti tjelesno, biološkim životom slobodan, a o tome kako se sloboda stvara, kolika je  njena cijena i s čime/kime je plaćena, ništa ne znati.

Kad se zateknemo pred zidom i nemamo kamo gledati, kad u beznađu nemoćno stojimo i u tami ne znamo koji pokret učiniti, jedan pogled i pokret naš život na poseban način čine (odr)živim – oni upućeni Majci Božjoj, Mariji. Kao da naše otkucaje i disanje tada preuzima Gospa.

Dogode se trenuci, s nekim, kada požalite što osobu koju ste susreli, u svom životu niste još više, dublje upoznali i prije poznavali. Dogodi se da u nekom trenutku od nekoga neizmjerno, puno toga primite, a vi kao da niste bili u punini svoga kapaciteta, na visini svoga 'zadatka' - uzvratiti 'istom mjerom' tome tko vas je darovao, pažnjom i ljubavlju počastio… Ili barem približno onome što je on vama uputio… Dogodi se… To je čovjek, i to je život…