Imam potrebu izraziti osobni stav neodobravanja postupaka kojima se instrumentalizira i manipulira područjem vjere i mjesta osobite posvećenosti, kada vidim kako se pojedinci usude drznuti u svetinje u svrhu vlastite promocije i slanja poruke: 'Evo me, tu sam. Vaš sam, iako dosada to, na takav način, nisam pokazivao ni tu bio'. P.S. Sjetite se vi mene kada budete glasali, na izborima.
U životu su jako bitni konteksti i gledanje nekog čina u cjelini. Važni su trenuci kada se određene odluke donose i javno pokazuju. To je dio socijalne inteligencije, to otkriva karakter, kontinuitet u osobnosti i iskrenost namjera pojedinca.
U tom kontekstu, instrumentalizacije i profaniranja svetinje, trenutak objave Majke Božje vidjelici Mirjani Soldo u Međugorju, doživjela sam predvođenje dijela molitve krunice od strane Miroslava Škore, koji je trenutno u stvaranju svoje političke platforme za parlamentarne izbore, na Gospinom ukazanju 2. veljače u Međugorju.
Od ljudi koji su zreli, odgovorni i savjesni, očekujemo takvo ponašanje u svim sferama njihovog javnog djelovanja. Očekujemo osjećaj za poštovanje prostora u koji ulaze, a Međugorje je osobiti sakralni i otajstveni prostor. Odjednom stavljanje u prvi red Škore kod Plavoga križa, osobe koja pretendira na sudjelovanje u visokoj hrvatskoj politici, na mjestu i u ulozi u kakvima ga dosad nismo vidjeli, njegovu izdvojenu glasovnu prisutnost u molitvi krunice uslijed iščekivanja Mirjaninog susreta s Majkom, doživjela sam kao podcjenjivanje svetosti toga nebeskoga pohoda i čina ukazanja, kao nemarni i u svrhu vlastite političke promocije egoistični postupak koji ne preza oskvrnuti poželjnu diskreciju i samozataju u odnosu na ono što je otajstveno, sveto i vrijedno osobitoga poštovanja.
U cijelom tom prizoru milosnog nebesko - zemaljskog susreta, osim činjenice Mirjaninog odabranja i prijema Gospine poruke, meni je osobito dojmljiva i dirljiva zrelost ljudi koji su na tom ukazanju bili prisutni, a svojom skrušenošću, vlastitim poniranjima u svoju i dubinu toga događanja i pogledima koji nisu bili usmjereni prema Škori, pokazali su da nema te zemaljske i prizemne konotacije i osobe iz 'visokoga društva', nema tih padobranaca koji mogu skrenuti njihovu pažnju s bitnoga i glavnoga - osvijestiti da je pred njima tada, u komunikaciji s odabranicom koja prenosi njene poruke, Majka Marija.
To mi je osobito drago i lijepo, zemaljska uzvišenost ljudi punih poštovanja za mjesto gdje se nalaze i događaj u kojemu sudjeluju, znak zrelosti prisutnih tijekom iščekivanja ukazanja, baš za vrijeme Škorine predmolitve krunice - vidjeti ta duhom uronjena lica običnih, neznanih vjernika, kojima je Škorin glas bio irelevantan.
Za razliku od Škorinog pogleda koji mi je odavao dojam neponirućeg znatiželjnika koji se usput, a ipak ciljano tu našao, čiji je pogled ispitivački usmjeren prema Mirjani. Ako već ne gledaš prema nebu i križu, barem da gledaš u sebe, ispod sebe (zatvorene oči otvorenog duha viša su kategorija) - jer bitna je Pojava s Neba u tom međugorskom zraku. Taj, od drugih skrušenika odudarujući pogled tijekom ukazanja Mirjani, Škoro nije mogao odglumiti, pa eto trenutka njegove iskrenosti usmjerenog na zainteresirano promatranje kako to Mirjana izgleda dok Majčinu objavu prima.
Ako već pojedinac sam nije kadar procijeniti uputnost i učinke koje može izazvati neki njegov javni postupak, smatram da bi bilo poželjno da, u slučaju Gospinog ukazanja Mirjani drugoga u mjesecu, koje je i po svojim snimkama u javnosti osobito zastupljeno, ljudi koji odlučuju o tome tko predmoli krunicu tada prionu razboritom daru razlučivanja duhova, shvaćanju iskrenosti namjera dotičnoga i poštovanja javnog osjećaja za sveto svih drugih vjernika. Je li moguće da u tom određivanju predmolitelja, u tako nekom slučaju nema konzultacije svećenika, duhovnika, promišljanja koliko je nešto korisno, autentično, imajući u vidu cijeli kontekst kada se neka istaknuta javna osoba pojavljuje na tom ukazanju u prvim redovima, s posebno dodijeljenom ulogom predmolitelja.
Iščekujući ukazanje kod Plavoga križa, krunicu je na početku svoga izbjegloga života u BiH, u Međugorju predmolio i Zdravko Mamić. U prvom redu, prva do Mirjane, prije nepune dvije godine bila je i Iva Todorić, žena koja se u svom duhovnom traženju ipak trajno stacionirala uz self - help gurua Anu Bučević, jer joj je ta motivacijska govornica pružila osjetni duševni pomak u njihovom safariju duha. Majka Spasitelja svijeta u međugorskom kamenjaru, pred znakom križa, nije dovoljno motivirajući govornik i, barem kod Ive Todorić, gubi u konkurenciji s brodskim krstarenjem po Jadranu i ženom koja potiče istražiti svijet pravilnog vibriranja, a ne spoznaju i priznanje grijeha i pokajanja.
Meni je neshvatljivo, neprihvatljivo, odbojno i svetogrdno da se takvim osobama, čiji su životni postupci dostupni javnosti te je evidentno da njihova cjelina odabira i postupaka nije životno vjernički usklađena i katolički autentična, dopušta da instrumentaliziraju molitvu krunice u trenucima kada prvi i jedini plan pripada Majci Božjega Sina.
Mirjana je toliko sastavni dio toga i sredstvo prijenosa Poruke da čak ni njeno tjelesno trpljenje, gestikulacija i pokreti ne skreću pozornost na nju kao osobu, ne mogu narušiti svijest da se u susretu nje i Majke zbiva nešto posebno, svijetu darovano. Mirjana je integrirana u dioništvo toga otajstva i Božjom milošću biva nenametljiva, koliko god da je u središtu toga događaja i pred nama u prvom planu prisutna. Ljudi oko nje, neznani Gospini poštovatelji i duhovni tragatelji podupiru i uokviruju to događanje na fini način skrušene i ponizne prisutnosti koja se zatvorenih očiju predaje i sabrano moli.
Smatram da nije primjereno da u tako uzvišenim trenucima izdvojenu pažnju predmolitelja ili prisutnosti u prvom redu zadobivaju pojedinci iz javnosti koji se na tom ukazanju pokazuju u točno određenim trenucima svoga života: Mamić na početku svoga dolaska u BiH pred progonom sudstva, Todorić u trenucima potresa Agrokora a Škoro u vremenu stranačke izgradnje svoga političkog puta.
Nikome se dolazak tamo ne može zabraniti niti na to itko poziva. Ne zazivam policijsko postupanje prema pridošlima, bez obzira na njihove namjere. Svatko odgovara za svoje postupke. Ali, u onome što je do organizatora… Ako već ti pojedinci nisu svjesni koju, moj je doživljaj, sjenu nepoštivanja i neozbiljnosti, poigravanja s vjerom takvim svojim predstavljanjem bacaju na Gospino ukazanje drugoga u mjesecu, ne bi li im netko iz Mirjaninog okruženja na to, u najboljoj namjeri, u dobronamjernom razgovoru trebao skrenuti pažnju i o njihovim ih motivima takve prisutnosti zapitati? Za mene je to u rangu obrane časti toga ukazanja Kraljice Mira. Prisutan kod Plavoga križa može se biti i za širu javnost nevidljivo, nečujno. A valjda i tako dobiješ ono pošto si došao. Ili ipak ne?
Tih ljudi prije na tom mjestu, u toj ulozi i tako nametnutoj pojavi nije bilo. Oni se pojavljuju u svojoj točno određenoj životnoj situaciji u Međugorju koje na taj način inače nije sastavni dio njihove uobičajene i redovne javne prisutnosti i vjerničkog života.
Kad smo na snimkama Ukazanja drugoga u mjesecu vidjeli predmolitvu od strane mnogih obraćenika iz Hrvatske, nekadašnjih jetsetera, koji su Krista i Gospu iskreno i zdušno prigrlili, svoje duše ispunili, a nije im palo na pamet ići u prve redove i mjesto do vidjelice, sebe svetim činima pretpostaviti. Ti ljudi dolaze na poziv, kada su traženi kao svjedoci koji imaju što reći, a ne da oni sami sebe nude i na javni nastup unutar Crkve pozivaju.
Kad se kod Plavoga križa prva do Mirjane stacionirala Todorić i u predmolitvi bio čujan Mamić, od tih osoba takvu površnost i neobazrivost je i moguće očekivati. Ali da do te razine može doći i da je to kadar i Škoro učiniti, koji je ipak uravnotežena osoba i realno, većeg duhovnog integriteta od dvoje navedenih, za mene je iznenađujuće i neočekivano. Takvo samo-isticanje ne izaziva podsmijeh, nego žalost.
Ako je to neshvatljivi zahtjev za osjećaj neke vjerničke pristojnosti u razumijevanju okruženja oko sebe i poruke koja se šalje, na čisto ljudskoj razini, postoji li kod takvih ljudi osvještenost značenja njihove pojave, koliko je primjerena negdje u nekom trenutku, da nešto što je osobito vrijedno ne banaliziraš, ne podcijeniš i na tako javni način ne ispituješ. Zakej je svoju znatiželju prema Isusu očitovao poskrivečki. Njemu nije bilo do toga da bude viđen od svih. Nego samo od Jednoga. Mesije.
Veliki primjer snažne psihološke osobnosti u obazrivosti i formirane ljudskosti koja svojom veličinom ne zavodi ljude u javnosti pokazao je hrvatski general Ante Gotovina. Vođen načelom i osjećajem dubokoga poštovanja prema događaju čiji sadržaj i pijetet treba biti u središtu, nije želio sudjelovati u komemoraciji stradanja Vukovara 18. studenoga 2012. g., netom po svom izlasku iz haške tamnice. Sasvim razumljivo, plemenito i opravdano - kako ne bi sva pažnja javnosti i medija sa žrtve i muke Vukovara bila preusmjerena na njega. A sljedeće, 2013. g. kad je došao u Vukovar kao sudionik Kolone sjećanja, na komemoraciji se nije nametnuo vidljiv u prvom redu pokraj govornika i uzvanika, nego je, vlastitom odlukom u svojoj poniznosti, bio izvan kruga vukovarske bolnice.
Takvo ponašanje izaziva divljenje, poštovanje osobe za koju bi baš i glasovao, koliko god on svojom vidljivom pojavom od tih glasača bježi, i to na mjestima koja svojom duhovnošću nadilaze naše parcijalne želje i osobne ambicije. Gotovina je toliko kvalitativno integriran kao osoba, kojemu je odurna manipulacija ičim, a kako tek božanskom stvarnošću.
To potvrđuju i njegove riječi koje je u svom pismu napisao blagopokojnom zadarskom nadbiskupu Ivanu Prenđi s obzirom da je mons. Prenđa Haškom sudu dao vlastito moralno jamstvo, uvjeren u Generalovu nedužnost. Nadbiskupu Prenđi general Gotovina je rekao: „Sjetim se manipulacija oko crkvenih institucija koje su u javnosti bile tendenciozno plasirane svih godina moga izbivanja s naših prostora. Te insinuacije su me rastužile. Ne bi mi palo na pamet služiti se Kristovom Crkvom, ma kako teška bila vremena koja sam proživio“ tako je, iskreno i životno potvrđeno, zborio general Gotovina.
Manipulacija crkvenim, intimnim duhovnim trenutkom, još po Gospi izvanredno posvećene stvarnosti - to je za mene Škorina predmolitva krunice kod Plavoga križa u Međugorju. To nije učinio nikad prije, vjerojatno neće ni poslije, nego u trenutku kada je u podizanju svoje političke platforme, pripreme glasačkog terena i animiranja birača.
Svakome je na mjesta i u prostore Crkve dozvoljeno u slobodi doći, njene ponude slušati, promatrati. Crkva, a kako tek Nebo, što nam i Božja riječ svjedoči, itekako se raduje obraćenicima i kliče zbog Božjih zahvata nad nekad izgubljenim životima koji su obnovljeni u Kristovoj intervenciji spasenja. Znamo i da će nas gore, također prema Božjoj riječi, mnogi preteći.
Bogu hvala i slava za takve Savle/Pavle, Marije Magdalene i Zakeje. To su istinska, autentična obraćenja, posljedica kojih su potiskivanje svoga značaja, takva nasljedovanja sebe stavljaju u zadnji red a Krist ih onda poziva 'Dođite u prvi'. Jer oni u ničemu veličinu Krista svojom ljudskom pojavnošću i zemaljskim interesima ne žele zamagliti i križ Kristov obeskrijepiti.
Nije čuvanje svetoga kada Crkvu netko koristi kao usputno i izdvojeno mjesto svoga padobranskog javnog istupa, a nije posljedica redovitosti, potvrđene konzistentnosti, postojanog i trajnog opredjeljenja za Krista, redovite sakramentalne i vjerničke prakse. Kada to pokazivanje ne biva dio stvarnoga obrata, nego pozerstvo i gluma.
Kako je važno kako se štuje Ime Gospodnje, tako je važan i naš odnos prema manifestacijama svetoga, kakvo je ukazanje Kraljice mira. Riječ je o duhovnom bogoštovlju i objavi u osobnom otajstvu, u događaju koje je od osobitoga Božjega povjerenja i ljudske intimnosti. Zato smo to pozvani duboko poštovati, čovjek to ne smije zlorabiti.
Katekizam Katoličke Crkve u brojevima 2142-2149 govori o osjećaju svetoga kao dijelu kreposti bogoštovlja i navodi: „Jesu li osjećaj straha i osjećaj strahopoštovanja kršćanski osjećaji ili ne? Nitko o tome ne može razumno sumnjati. To su osjećaji koje bismo doživljavali, i to vrlo snažno, kad bismo u doslovnom smislu gledali Veličanstvo Božje. Te bismo osjećaje imali kad bismo iskusili njegovu prisutnost. U mjeri u kojoj vjerujemo da je Bog prisutan, moramo ih imati. Ako ih nemamo, to je zato što nismo svjesni, što ne vjerujemo da je On prisutan… Obećanja, u ime Božje dana drugima, zalažu Božju čast, vjernost, istinitost i ugled. I zbog pravednosti treba ih održati. Biti nevjeran tim obećanjima znači zlorabiti ime Božje i, na neki način, učiniti Boga lažljivim“.
Gospino ukazanje u Međugorju, baš Mirjani Soldo drugoga u mjesecu čije snimke završavaju u javnosti i imaju suodgovornost u promicanju duha Međugorja, zaslužuje pažnju u ljudskom poštovanju božanske stvarnosti i razlučivanje duhova u ispitivanju namjera pojedinih dolazaka, koje bi neki iznenadni došljaci, koji na tom mjestu u jednom trenutku svoga života požele vidljivost i čujnost, trebali biti upućeni, pristojno upitani, zašto nešto baš na takav način, u tom trenutku, čine.
Ako oni sami nisu kadri sagledati učinke koje takvo njihovo postavljanje može izazvati, može li u tome savjetom pomoći svećenik, formirana duhovna osoba koja će mudro, razborito i iz straha Božjega savjetovati o štovanju koje dugujemo Bogu, njegovu svetom imenu i Majci Bogorodici.
KKC kaže: „Ime je Božje veliko tamo gdje se izgovara s poštovanjem dužnim njegovoj veličini i njegovom Veličanstvu. Ime je Božje sveto tamo gdje se spominje s čašću i sa strahom da ga se ne uvrijedi“.
Nisu li poštovanje, veličanstvo, čast i strah da se ne obezvrijedi, da se na nijedan, i najmanje mogući način za sebe nešto i nekoga iskoristi, primjenjivi na Majku Spasitelja i Crkve koja reče: „Moje tijelo je bilo kalež Bogočovjeka“. Poštujmo, čuvajmo čast i ugled Kristovog i Marijinog kaleža.
Piše Ines Grbić/Medjugorje-info.com
