Nova nas godina nuka okrenuti pogled u nadolazeće dane. Novi kalendar za 2025. na zidu ili na stolu i fizički obilježava taj novi vremenski raspon u koji se spremamo ući. Lijepo je što mi katolici taj „ulazak“ možemo napraviti s Marijom Bogorodicom čiju svetkovinu slavimo upravo prvog dana nove. Ta činjenica uvijek mi je davala mir, kao i mogućnost da sve brige, planove, očekivanja, strahove i strepnje mogu posvetiti Onoj koja je i sama sve to prolazila nakon što je prihvatila biti dio Božjeg plana spasenja.
Baš ovog Božića razmišljala sam puno o Mariji Bogorodici. Božićnu ikonografiju svi volimo, a sada obogaćenija zapadnjačkim utjecajem, postala je još blještavija, sjajnija i slatkastija. Sve ono vezano za Isusovo rođenje, u našim kućnim ili crkvenim jaslicama, bogato okićenim jelkama i slasnim trpezama, izgleda tako lako i jednostavno. Više nego ikada, ovaj mi je Božić pokazao koliko je sve to što si mi ili što nam svijet stavlja pred oči, ponekad zaista daleko od stvarnosti.
I BOŽIĆ i KAO I ŽIVOT IMA DVA LICA
U stvarnosti je pravi Božić bio sve samo ne sladak i lagan. Treba samo zamisliti ženu u poodmakloj trudnoći koja je danima na putu. Sa stomakom do zuba, sjetite se kako je teško navući si čarape ili se sagnuti. A Marija je morala i hodati bez obzira na možda natekle noge, pritisak na bešiku, znojenje ili sve ono što trudnice podnose u zadnjim danima trudnoće. Zamislite neizvjesnost putovanja, onoga što se može očekivati, jer nije tada bilo GPS-a ili on-line rezervacija. Zatim spoznaja da su te uhvatili trudovi, a nema ni kreveta, ni sobe, ni vode, a kamoli nekog liječnika u blizini. I onda se smještaj u štalu. Ali ne onu finu plastičnu ispod bora. Nego u pravu štalu u kojoj žive prave životinje. Svi mi sa sela znamo glavnu karakteristiku prostora u kojem borave životinje: tamo smrdi i tamo je usrano i prljavo. Nema tu nikakve romantike. To je osjećaj posvemašnjeg otpada, odbačenosti, tame, smrada, hladnoće i straha. Eto, baš tu, u takvom jednom jadu, u takvom jednom crnilu i beznađu, rodila se Ljubav kako bi nam pokazala da našem Bogu ništa nije prestrašno ili preuništeno da On tu ne bi mogao doći i ispuniti to mjesto našega srca i života Božjom slavom.
I naš Božić imao je ova dva lica. S jedne strane bilo je topline i zajedništva, pjesme i jela, blagoslova s Visina; a s druge strane, bilo je bolesti, strašnih nesreća, smrti i krvoprolića. Svjetlo i tama. Blagoslov i prokletstvo. Uvijek dva lica iste medalje života.
Neke situacije ostavile su nas bez teksta. Neke boli i gubitci najdražih ošamarile su nas tako snažno da smo izgubili ravnotežu života. Danas je sve bilo normalno. Za pet minuta pitamo se tko smo!
NIŠTA NA SVIJETU SIGURNO NIJE
Bog nam je i ovaj put zorno pokazao kako ništa na ovom svijetu sigurno nije. Sve što mislimo da jesmo i što mislimo da imamo, u slijedećem trenutku ne mora više biti. Poput nas, naših ukućana, naše kuće ili posla… Ono stalno je samo sigurnost u nesigurnost svega.
Kolika je radost moći nositi svu ovu nesigurnost svijeta s našom katoličkom vjerom. Vjerovati da u Bogu sve stoji. Da On sve nosi i zna. Da u Njemu sve ima smisao. Da u Njemu sve traje. Da On daje snagu, pomoć, ljubav. Da u Njemu živimo i kad umremo. Da s Njim nema gubitka, nema krivih koraka, odluka, vremena. Da sve na kraju treba postati Ljubav. I da smo mi s Njim, u Njemu i po Njemu, dio te Ljubavi. To je ta vjera od Boga rođena i ovoga Božića. I ona pobjeđuje svijet. („Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.“ 1Iv 5,4)
KAKO JE TEŠKO ŽIVJETI BEZ VJERE
Doista ne mogu zamisliti kako svijet živi bez vjere iako to zapravo mogu vidjeti: živi u strahu, živi usamljeno, živi vjerujući u klimatske promjene, u ideologije, u digitalne otiske, u politička rješenja, u nadmoć oružja, u agende tolerancije, relativizma, jednakosti. Hvata se za slamke razuma koji želi ojačati spajanjem sa umjetnom inteligencijom i robotima tražeći besmrtnost u svijetu bez osjećaja. Bez vjere u Krista, nisu svjesni da svoju vjeru daju Antikristu. On im daje moć, ali im uzima dušu. Uzima im vjeru u Božja čuda i Njegovu svemogućnost, a umjesto toga servira im vidljivu i opipljivu sigurnost znanosti. Tako čovjek polako zaboravlja kako je ovaj svijet samo privid, kako svaka znanost ima granicu jer završava u prolaznosti i smrti. Samo se vjerom ide onkraj prirodnih zakona i znanstvene logike. Vjerom možeš osjetiti nadahnuće, predvidjeti budućnost, povezati naizgled nepovezane slučajnosti, otkriti logiku između odluka i događaja. Vjerom možeš iscijeliti prošlost, ispraviti budućnost. Vjerom možeš rušiti zakone prirode, tijela, osjećaja…
Vjerom u vječni život žive oni koji su sahranili mrtve, vjerom u smisao križa žive oni koji nose bolest svoju ili svojih najdražih, vjerom ozdravljaju oni koji traže, vjerom grade oni kojima se sve srušilo do temelja… Tako čovjek koji vjeruje pobjeđuje svijet. Jer kad imaš vjeru onda gledaš, osjećaš, probijaš „iza“ onoga što predstavlja ovaj svijet. Otkrivaš kako je on doista samo jedno ogledalo prave stvarnosti o kojem govori sv. Pavao: „…Sad vidimo u ogledalu, nejasno, A onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, A onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje –ali je najveća među njima ljubav.“ 1Kor 13, 12-13)
VJERA IZGONI STRAH
Zato mi, mi koji smo upoznali Ljubav, kojima je darovana milost da postanemo Djeca Božja, ne trebamo imati straha, sve dok imamo vjeru! Jer „tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ 1 Iv 5,5)
Mi imamo uzore vjere tolikih svetaca prije nas. Imamo uzore najprije u Mariji i Josipu. I oni su živjeli istu nesigurnost dok su hodali prema Betlehemu, dok su bježali u Egipat, dok su se vraćali kući ne znajući što ih tamo čeka, dok su iščekivali što će biti s Isusom… Biti dio Božjeg plana spasenja, tražiti Božju volju, ne znači hodati sigurnim stazama. Naprotiv! To znači biti i prognan, i izudaran, i neshvaćen i podcijenjen i napadan… To znači biti lud u očima svijeta.
Nova nam godina nosi nova obećanja ali i iskušenja. Svijet koji smo poznavali polako gutaju požari, potresi i ratovi starog poretka, pripremajući teren za nove, „pametne“ države, gradove, domove… Sve će biti uvezano u jedan 'digitalni mozak' koji će davati lažnu sigurnost kojoj ne treba vjera jer sve drži u svojoj šaci kontrole.
Gospa u Međugorju već 43 godine svojim porukama i svojom prisutnošću uči nas kako kod Boga nema kontrole, nema gotovih rješenja, dosegnute stalnosti. Živjeti s Bogom znači neprestano vježbanje osluškivanja, traženja, ispitivanja… Znači neprestani rast u nadi, vjeri i ljubavi. Znači neprestani hod u povjerenju. Kraljevstvo Božje nije jedan mozak koji sve kontrolira, piramida moći u kojoj jedan dominira nad svima. Ne, Božje kraljevstvo je mreža ljubavi u kojoj svatko sa svakim, uz svakog i u svakom živi Božju ljubav koja sve spaja, sve obuhvaća i koja je vječna.
Zato, borimo se kako bi očuvali svoju vjeru, da nikada ne prestanemo biti ljudi vjere u ime Sina Božjega jer ćemo samo po vjeri u to Ime pobijediti svijet i baštiniti život vječni!
Paula Tomić
