Razmišlja li tko o tome? “Budite sveti jer ja sam svet!” tako nam govori Isus, a svako tko ljubi Boga, taj i sluša što mu Bog govori nasljedujući ga tim činom...
Želim li ja biti svet ili sveta? Kada to pitanje dođe u nas, a nakon toga i želja za svetošću, uistinu je na djelu milost Božja - neizmjerni dar Božje ljubavi po kojem počinješ shvaćati da sam nisi u stanju niti pomisliti na to, u ovom čudnom vremenu kada sve stvorenje teži ispraznim i prolaznim stvarima, a izruguje se pravim vrijednostima.
Ako skrenemo svoj pogled sa površnosti i počnemo promatrati ljude, gledajući njihove živote, itekako ćemo biti svjesni da bi nam svrha života trebala biti posvećenje.
Za mene su osobiti poticaji za tu odluku bili razgovori sa starijim osobama. I, kada vidim što je koja duša “baštinila”. Nekada sam uistinu ispunjena slušajući koliko duša drži do Božjih zapovijedi i uistinu je plod koji je donijela kroz život, sladak Božjem nepcu! Spoznajem da se ta duša popela, neka u veću svetost, neka u manju, po jednoj velikoj osobini, a to je ljubav i nesebično razdavanje drugima.
Upravo te osobine jesu svojstva našega Boga koji je to učinio za nas. Isusove raširene ruke na križu svjedoče upravo o tom predanju. Punina tog predanja je išla do te mjere da se razdao do istjecanja zadnjih kapi krvi i vode, sve za nas...više nam nije imao što dati, doli sebe samoga.
Suprotno tome, gledajući ljude koji sve sebično drže za sebe, shvaćam da ne naslijeduju glavnu osobinu našega Boga i dokle god ne nauče da je sebedarje ustvari dobitak ,a ne gubitak, ostaju u jednoj zatvorenosti koja im priječi da zakorače prema svetosti.
Neki neće ni pokušati krenuti na put posvećenja misleći kako je to zahtjevna 'misija' koja je privilegirana za neke osobite duše. Složila bih se s njima samo po pitanju dubine svetosti, jer neke duše su radi našega dobra odabrane od Boga da uđu u najveće dubine koje su nam ostavili napisanim kao putokaze, po kojima bi nam lakše bilo koračati kako bi stigli ka cilju.
Koliki koračaju kroz život poput mrtvaca uopće ne shvaćajući smisao svog postojanja. Svrha posvećenja je da se očistimo od ispraznosti koje smo udomili u svoje duše, ispraznostima koje nam je svijet nudio, a mi ih prihvaćali. Da se naše 'ja', naša propadljiva narav istali, nestane, kako bi to mjesto ispunio naš Bog, čiji hram bismo trebali biti. Sjetimo se Isusa s koliko revnosti je istjerivao 'trgovce'(zle sklonosti u nama) iz hrama Božjega. Tu samo Bog treba obitavati, nema mjesta za druge idole i lažne bogove.
Kad se jednom odlučimo na taj korak, postajemo svjesni da je to misija koja nas nadilazi. Bolno je itekako mijenjati se, odricati se samih sebe. Kad Isus kaže onome tko ga želi naslijedovati da uzme svoj križ svaki dan, da se odrekne samoga sebe i da ga slijedi, znaj da ne ideš sam, znaj da Bog korača uza te da bi te doveo k cilju.
Drugog puta do puta križa nema, jer da je bio koji drugi, bolji put, Isus bi nam ga pokazao. Duša koja krene za Bogom, na ispravan način, na koncu počne shvaćati ljepotu križa i sve ono što je drugima mrsko i od čega se uklanjaju, duša s radošću prihvaća, blagoslivljajući to sredstvo ispunjenja njezinog cilja.
Velika svetica, Terezija Avilska, crkvena naučiteljica, pokazuje nam da za postizanje svetosti nisu potrebne nedokučive stvari, doli ispunjavanje svojih dužnosti u ljubavi i bliskošću s Bogom. Bog je taj koji nam daje stvari na jednostavan način, a mi smo ti koji sve kompliciramo. Svetica ovako govori Bogu: 'Gospodine, ti si također iznad lonaca i tava...učini me sveticom dok pripremam obroke i perem tanjure.'
Dakle, brate i sestro budi svet tu gdje te je Bog postavio jer i najmanja stvar koju činiš, ako je učinjena s ljubavlju, s Bogom je činiš, jer je on ljubav koja te želi sjediniti sa sobom, u nebeskoj slavi za vječnost!
Dragica Mustapić/zsa.podvinje.org
