Nigdje se ne kristalizira riječ proroka Šimuna Mariji „I tebi će samoj mač probosti dušu“, nigdje nije toliko opipljiva i (ne)shvatljiva ta bol i potres pred kojim zanijemiš i gdje si najljudskije smekšan, kao kada majka promatra patnju, gubitak malenoga ili mladoga tijela pred svojim očima, ovozemaljski odlazak svoga djeteta.
Kruna uzvišenosti Majke Marije dolazi do izražaja u njenoj izdržljivosti pod izdisajima i nemoći njenog nevinog Sina. Majka pod križem zaista je najveća bol i suotkupljujući doprinos spašavanju ovoga svijeta. Majka koja pati zbog trpljenja, smrti svoga djeteta - vrhunac ljudske nemoći i isisanosti čovjeka.
Ako nam se u situacijama svakodnevice nije tako lako uživjeti u širinu i veličinu Gospine duše, prigoda za barem malo nazrijeti, naslutiti kako je bilo toj Ženi koju su stalno zapljuskivala iznenađenja u režiji ljudi i Nebeskog Oca, jest slučaj kada majka promatra tešku bolest, odlazak svoga djeteta. Reci, Marijo… Kako je tebi onda bilo… Na najdubljem dnu u bolesti najbolje se shvaća prioritet vrednota. Tada se osobito vidi što znači da izdržljivost tijela nose duh i duša. Tada, kada je jedino neizvjesnost - izvjesna. Iscrpljen si, a moćan - živjeti i izdržati.
Neke izuzetne situacije od čovjeka miču suvišnosti. To uspijeva bolest. Neki događaji pokazuju što je dragocjeno, postanu simbolom, glasnikom plemenitoga i pošalju snažnu poruku.
Akcija prikupljanja pomoći za liječenje Mile Rončević pokazala je i poslala onu najsnažniju: koliko je život vrijedan! Goli život, biološko postojanje, vidljivo odijelo i dom besmrtne duše. Kada ste rijedak, jedan od milijun teških slučajeva koji se dogode u svijetu, a Mila je jedna od milijun osoba koju je pogodio tako zloćudni oblik leukemije, riječ je o posebno teškom 'izabranju' kojega se nadljudski (iz)nosi. I Milini roditelji u toj su službi.
Mila je podsjetila da čovjeka najdublje dotiče i potresa ugroženost djeteta. I kako ljudska dobrota najviše dolazi do izražaja u kontaktu s najslabijim, najnemoćnijim, u odnosu na dijete. Dijete, najbliže stadiju čovjekova božanskog porijekla, svoga izvora, odrasloga povezuje s tim našim svetim ishodištem. Jer nitko kao dijete, njegova potreba, u čovjeku ne može izazvati najveće kreposti i božanske vrline. Najveća, djetinja čistoća i u odraslome izaziva najveće čišćenje i očišćenost. To su davanje bez kalkulacije i pridržaja, svakodnevno umiranje sebi i svojim 'potrebama' u služenju, posluživanju djeteta. Dijete u čovjeku zaista 'proizvodi' nepatvorenu ljubav. Dijete je najsavršeniji pokazatelj što znači da je DNK ljubavi - žrtva!
Dijete je toliko u cijelosti sebe sveobuhvatno nevino, da ono i svoju bolest nosi s osmijehom, blago, predano. I kada je bolesno, dijete sebe ne sažalijeva. Ono 'samo' podnosi, ima prirodne reakcije na neke medicinske zahvate, ali generalno, dijete se ne jada. Ono i u bolesti mirno, usuđujem se reći, neopterećeno, živi. Nas odrasle i taj prizor boli. Zadovoljno je svime što ga okružuje, pa i kad su okolnosti promijenjene. Model koji je nama odraslima, žalopojnima i kukajućima, itekako potreban i za posvećenje.
Dijete, svojom pojavom minimum 'izdanja', u čovjeku izaziva maksimum da(ri)vanja, predanja. A još i tek kad je ono u vrtlogu bolesti. Mila je javno 'iskočila' kao primjer kako baš dječja nevinost, krhkost, ugroza djeteta, izvlači najbolje, najplemenitije, najviše iz čovjeka. Milini roditelji pokazali su i svijest kako život, u konačnici, nije u našim, ljudskim rukama, unatoč svim našim i stručnim nastojanjima. Majka Sanja putem medija javno je zahvalila ljudima na molitvama. 'Hvala na molitvama' izašlo je u prvoj reakciji na val pomoći iz njenog bića. Štoviše, rekla je da je dobro stanje Mile u smislu sposobnosti da izdrži daleki put, plod molitava. Oko vrata oca Marina učinilo mi se da sam vidjela krunicu. A prvo što je učinio kada je sjeo u automobil i krenuo ispred riječke bolnice za zagrebački aerodrom, put Philadelphie, snažno je, čvrsto sklopio ruke, naklonio glavu, izraz njegove molitve i vapaja: 'Ti, Tebi, u Tvoje ruke… Pomozi Bože'.
Taj prizor pokazao je koliko u ocu živi to uvjerenje, da gotovo instinktivno, a svjesno, sklapa ruke na molitvu, znajući da je i svaki vrijedni rad liječnika izraz Božjeg blagoslova. Zanimljivo, Philadelphiu se naziva 'Gradom bratske ljubavi', jer ime toga grada dolazi od grčke riječi koja znači - bratska ljubav. Ako igdje, to je potvrđeno u pomoći hrvatskog naroda i tolikih ljudi Mili.
Što god da se dogodi sa zdravstvenim stanjem Mile, ta je djevojčica svoju misiju u tako ranoj dobi već izvršila. Nju košta najvećega, ali neprolaznoga - života. I nismo je vidjeli da plače. Nas košta tek koju kunu - prolaznoga. I mi zaplačemo.
Hrvatska je taj jedan slučaj od milijuna u svijetu, gdje smo u par dana uspješno savladali brzinsku lekciju o vrijednosti života. Dao Bog da Mila i svojim tjelesnim izlječenjem ostane vidljivi podsjetnik kako maleno, nevino janješce, odrasle u lavovske zaštitnike samog postojanja pretvara. Ljude je na trenutak zaustavila, pokazavši da je najvažnije i vrijedno najveće borbe - život sam. Njeno maleno, nemoćno tijelo, naše je duše uzvisila i podigla.
Mila je skrenula pažnju na primjer požrtvovnog roditeljstva koje neprestano bdije uz bolesnički krevetić djeteta. Misli svih nas mogla je preusmjeriti u svijet dnevnih i noćnih bdijenja tolikih neznanih roditelja uz bolesno dijete i zadivljujućih napora liječnika, gdje se odvija borba za opstanak jedinke.
To su nama nevidljivi posvećeni i sveti ljudi. Tu se potvrđuje kako je svaki život unikat, dragocjen, neponovljiv, vrijedan borbe i ne pita - Koliko košta? Ne samo novaca, nego sna, gubitka kuće, posla, suza, ovozemaljskih uspjeha, profesionalnih ambicija, uvijek iznova novih podizanja. Sve čovjek stavlja u zagradu kada je život ugrožen. Najviše brusi, oštri takvo postupanje baš bolest, borba i umiranje djeteta.
Bolesno dijete parafrazira onu Isusovu, „Što koristi čovjeku da sav svijet osvoji, a dušu svoju izgubi?“. Jer dijete jest duša roditelja. Dijete jest duša svijeta koje čini zadovoljštinu i prevagu postojećoj okrutnosti i zlu. Ništa uznositog, oholog, 'problemima' okupiranog čovjeka ne može prizemljiti kao nemoć (bolesnog) djeteta. To je jedini stvor nad kojim se saginjemo i kojemu se iz svoje visine spuštamo, a da ne mislimo da pritom išta gubimo. Štoviše, sve materijalno jesmo spremni izgubiti zbog djetetovog povratka u život. Sanja i Marin to su osobnim primjerom odreknuća od vlastitog doma odlučno pokazali, bez kompromisa.
Zato je valjda Bog objavio sebe i došao pred naše oči u liku Djeteta - jer Bog zaslužuje čin naše pognutosti, saginjanja, spuštanja tijelom i spuštanja naše umišljenosti. Bog je dostojan našega klecanja, ganuća. Bliskosti i približavanja. I to najčistijega. Bog ne traži našu zadivljenost njegovom veličinom. Nego naš poklon sebe Njemu. Sjedinjenost.
Lijepo bi bilo da svatko bude svjestan i živo osjeća koliko i kako majka podržava ovaj svijet. Jer baš majka najviše i često sebe gubi i nestaje, da se drugi, dijete pojavi i pronađe. Kao u nikojem drugom odnosu na zemlji, u odnosu s djetetom majka svoje komotnosti zanemaruje, uskraćuje, da drugome, djetetu bude bolje. To je izvorni božanski model.
Majka je ideal koji vidljivo i opipljivo ostvaruje sve Božje postulate i upute: besplatnost davanja, požrtvovno služiš, živiš kada umireš, primaš kada daješ. Ostvaruješ se, a svijet ti kaže da si kao 'samo' biti majka, neostvaren. Teško je to, ali nema cijene. Dajući sebe djetetu, umjesto gomilanja materijalnim, sebe izgrađuješ kreposno, vrijednosno, duhovno. U susretu s Ocem lice u lice prepoznaje se tvoja ostvarena, najviše i kao nigdje drugdje, življena kristolikost. Sva majčinska zaprljanost i neurednost u službi je najveće čistoće i reda - podizanja života samog. Ne samo jedanput, tjelesno roditi. Nego, svakodnevnim dužnostima nastaviti rađati. Zato baš i za stanje umora, stari ljudi znaju reći - Trudna si.
Kada se vidi koliko je maleno dijete upućeno na majku, koliko je majka prirodno povezana s djetetom i potrebna za njegov rast, kako ne uvidjeti da ovaj svijet nosi snaga, žrtva majke! Odnos roditelja prema djetetu nije očitovanje tek 'neke' ljubavi riječima, emotivne privrženosti. Ako igdje, kôd majčinske ljubavi je djelo, požrtvovnost. To je arhetipski model toga kako istinski ljubiti. I taj ideal čovjek nije sposoban primijeniti u svim situacijama i odnosima, sa svim ljudima.
Zato moramo postati fizički nejaki. Doći na svijet kao djeca. I otići oslabljeni, ovisni o pomoći drugoga. Jer za života smo se uzdigli. Pa nam se valja vratiti u pravu mjeru viđenja sebe i svojih postupaka. Da bismo stavom svoje duše i ponašanja, 'barem' prema djetetu i kao dijete, u sebi ostvarili najveća božanska blaga, koja otvaraju vrata raja - 'zaslužili' zvati se ljudi. I biti bogoliki.
Kako u rukama majke prema djetetu kada ga odijeva, pere i hrani, kada nosi dijete, u njenoj stalnoj tjelesnoj raspoloživosti da njena koža i krilo budu mjesto naslona gdje će maleno dijete počinuti, ne osjetiti nosivost koja podržava temelje ovog svijeta. Majka potporanj daje da drugi, dijete raste.
Majčina briga zalog je djetetove bezbrižnosti, majčin pogled usmjerava sigurnost njegovog hoda i leta. Kako bi ovaj svijet izgledao, kada bi, baš majka, izmaknula ruke od djeteta, odlučila ne biti postelja maloga čovjeka? Svijet bi se urušio. Izneredio. Djecu koja iz raznih razloga završe u domovima tamo dočekaju tete odgajateljice, u ulozi majke.
Stoga, u prvom ukazanju Kraljice Mira u Međugorju, kada se Majka pojavila s Djetetom u naručju, vidim Proglas nevinosti i požrtvovnosti koja održava, preobražava i spašava ovaj svijet.
Bog je baš zajedništvu Majke i Djeteta povjerio početak stvaranja novoga, otkupljenoga, boljega svijeta. Koji neće iznevjeriti. Božja Riječ kaže da i konačni trijumf pobjede nad Sotonom i zlom ovoga svijeta pripada Ženi, Majci. Najviše smo nalik Kristu i sjajimo kada smo nevini i čisti. Budimo zahvalni za takav milosrdni sud svijeta. Da nam sudi Janje! Koje isto tako bijaše dijete. Potrebno majke.
Majka i dijete Božja su pedagogija i Veleposlanstvo kako spašavati čovjeka kada propada i kako cjelivati, ljubiti kada i samog tebe boli. Majka životom pokazuje kako. Brižno. Nesebično. Bez pridržaja.
Nije to uvijek lagano. Ali savjest, Božji glas u nama, kaže da je davati sebe, najvrjednije i jedino ispravno. To su na zemlji činili Isus i Gospa. Jer DNK ljubavi je - žrtva. Ona je toliko savršena, da nemaš zapravo osjećaj da te košta.
Neka Bog blagoslovi i okrijepi sve majke i djecu, sve roditelje koji trpe zbog boli djeteta i zacijeli sve Mile u bolesničkim krevetićima. Kako i gdje god bili, oni su Njegovi osobiti suradnici. Jer u stanju bolesti, kada je najozbiljnije moguće - djeca ne plaču. Nego su mirni i blago se osmjehnu.
Ines Grbić/medjugorje-info.com
