Kao da u odnosu s nekim osobitim, tvoje davajuće, razmjenjujuće razine s njim nisu dovoljne. Želio bi više, bolje, jače… Sadržajnije, punije… 'Dobro' je dok se to događa s nekim, i dok imamo priliku sebe/to 'popraviti'… Nastojmo da nam se to ne dogodi u odnosu s Najvažnijima, Gospodinom i njegovom Majkom!
Dogodi se da se s nekim okupaš u stanjima ljubavi, nježnosti i milosti; da te taj netko i vaše povezivanje dovedu na izvore bitnoga i tvojoj duši potrebnoga, toliko da te uzmu od ovoga svijeta i sve u njemu ti (u)čine nevažnim, sporednim, manje bitnim, ispraznim… Dok si na tom i takvom napajanju, svijet kao da ti postaje stranac (iako ga itekako poznaješ), čudiš se s čime se sve zamara…
Taj osobiti, poseban, koji od nas, 'druge strane', zaslužuje više, bolje, jače – i to stalno, ne samo prigodno… Ta ljubav koja čeka da joj se približimo, da je otkrivamo, upoznajemo, jer nam toliko toga ima za dati i pružiti, a u tom (jednokratnom) susretu to je snažno dala i naslutiti…
To iskustvo bitnoga, koje ishodi da vam se, u usporedbi s time, sva društvena i politička događanja u svijetu učine površnima, prolaznima, za život zapravo nenosivima (koliko god nas njihova djela osjetno pogađala)… Sve te doživljaje i iskustva posredovao je Sveti Brat Leopold Marija - kako se znao potpisati, u svom životu i poslanju oduvijek predan i zavjetovan svojoj Gospodarici. Posvećen Gospi još kao dijete, sv. Leopold je Majku Božju trajno nazivao i častio tim nazivom. To je izraz želje za potpunom prevlašću Majke u njegovom životu. Znak je to njegove potpune podložnosti Mariji, življene kao sveto ropstvo ljubavi. „Presveta Djevica gaji toliku ljubav i toliku brižnost prema ljudskom rodu, te bi se moglo reći da je radi te svoje ljubavi prema nama 'žrtva' vlastitog srca“ (sv. Leopold).
U svojim tjeskobama i lomovima sv. Leopold obraćao se Majci: „Silno mi je potrebno da se slavna Bogorodica udostoji iskazati smilovanje prema meni. Ja bih se u Nju pouzdavao i tada kada bi odbila moje molbe. Ta ona je Majka i to je dosta“. „Potrebno mi je smilovanje uzvišene Gospodarice. Neka se njeno majčinsko srce dostoji svratiti pogled na mene bijednika. Moje joj je zdravstveno stanje dobro poznato. Želim se pred Bogom uzdati u nju, čak i ako odbije moje molitve“ (sv. Leopold). Eto kolika bijaše ljubav između Bogdana i Miriam – svedena na sâmo postojanje, dostatnost u uvjerenju da je živa, da Ona sve vidi i zna, makar i bez nekog 'djelatnog učinka' u životu, na način kako ga mi vidimo, u svom nespoznanju cjeline i odbojnosti križa, priželjkujemo.
Svojim tijelom iz Hrvatske je otišao, a za 'njegovim' kombijem Croce Verdea kao da se ostao vući natpis 'Upoznajte me… Obratite mi se… Zazovite me…' „Ako je neka duša navezana na grijeh, a obrati se meni, dužnost mi je odvezati je, pomoći joj osloboditi se te navezanosti. Dužnost mi je osloboditi je, podariti joj svjetlost i mir“ (sv. Leopold).
U svome pohodu hrvatskoj strani Jadrana od 14. do 19. rujna, sv. Leopold Bogdan Mandić da(rova)o nas je i obasjao maksimalno – svojim duhom, blagoslovom, svojom blizinom i glasom… Pohodila nas je jedna ostvarena, konkretna, oživotvorena svetost.
U susretu sa svetošću zemaljska razina i orijentacija gube prevlast i kapituliraju. Zato se meni, u prisutnosti sv. Leopolda, kada se događala živa razmjena i komunikacija na relaciji Bog – ljudska duša više desetaka tisuća vjernika, tih dana ništa drugo u svijetu nije činilo važnim. Bilo je to istovremeno prožimanje, uzdizanje, propinjanje Zemlje Nebu i spuštanje Neba na Zemlju. U nizini se događala zamilovanost s visina – u Leopoldovoj režiji i po njegovom svetačkom impulsu.
U usporedbi sa svijetom kojeg donosi sv. Leopold, svi drugi naslovi i događaji činili su mi se mali i nedostatni. To čine sveci – oni uvode u istinski veliko, tamo gdje se Život kreira i ključa. Oni unose u nadnaravno, čega već na zemlji možemo biti dionici i što nam je u vječnosti kao trajno pripravljeno.
Sveci nam pomažu ispravno posložiti vrijednosti. Susret s njima je poput smještenosti u sklonište, zaklon u kojem te ohrabruju, podižu, podsjećaju što je najvažnije. To je 'proizveo' sv. Leopold. Svojim konkretnim navođenjem pokazuju da se i kako se božanska moć očituje u našoj nemoći. Pomažu nam oživotvoriti i Pavlovo iskustvo: 'Kad sam slab, onda sam jak'. „Ondje gdje je narav bespomoćna, iskazat će se Božja milost, kako bi potkrijepila našu slabost“ (sv. Leopold).
Sveci su ostvareni čin i značenje - moguće je! I to baš tamo i u onome gdje smo sami sebi već presudili kao prahu i pepelu. U tolikim situacijama sebi smo potpisali smrt. A tolika zagovorna uslišanja, pa i sv. Leopolda, potvrđuju koliko sveti, proslavljena Crkva, nas putujuće u suznoj dolini, obnavljaju, na život podižu.
Intenzivno drugovati sa Svetim Bogom po i u zajedništvu sa svetima nije bijeg od stvarnosti i realnoga što se događa u okruženju. To je bivanje u svom iskonskom domu. To je suočavanje s neslućenim mogućnostima kako bi tvoja stvarnost, tvoj život već sada mogao izgledati. To je i uputa kako nam je neku težinu (moći) živjeti, unatoč pitanju 'zašto' i boli… Jer to su prošli i oni. To je pokaz gdje su naši izvori, kad bismo prijateljevali s ljudima poput sv. Leopolda – po molitvi i čitanju spisa o životima svetaca. A oni su u slučaju sv. Leopolda, i to po zapisima i iskazima iz prve, njegove osobne ruke i glasa, Bogu hvala, u mnogome sačuvani.
U bliskom društvu sa sv. Leopoldom, smiješnim mi se učinio svaki pokušaj degradacije izvanredne nebeske stvarnosti od strane ograničene ljudske mizerije koja Leopoldovo neraspadnuto tijelo, jedan od znakova svetosti koji srca Bogu dodatno uzdiže, svrstava u rang nekrofilije. Pišu to ljudi koji i nisu katolici, ali se za zdravlje i spas katolika itekako brinu – na način da ih izruguju, verbalno mlate i svojom besplodnom zemaljskom perspektivom 'prosvjetljuju'.
Svjetlo katoličkih svetaca je toliko duboko, široko i prostrano, da njihova dobacivanja blatom svece i uvjerene katolike ne dotiču niti prljaju. Toliko uzaludnog truda i angažirane ljutnje spram zabludjelih katolika, koji sa svecem i pred svecem mole i za njihovo dobro i blagoslov, za spas svih ljudi i smiraj cijelog svijeta.
No, sv. Leopold će se zauzeti i za te porotnike i presuditelje koji umisliše sebi značaj i utjecaj na ovoj zemlji, koja je njihova granica. Svatko nastupa u skladu sa svojim horizontom i granicom. Nebo kao granica takvima nije (bogobojazna) stvarnost i ne vide je kao budućnost, svoje prebivalište. To im je tek doslovno viđenje plavih oblaka i jedna u nizu ispraznih, oholih fraza.
I zato, više od potrebe ikakvog pravdanja onima kojima do spoznanja i poštovanja katolika i nije, i crkvenog tumačenja o značenju štovanja Božjih antena - svetaca, ljudima kojima i nije do razgovora o tome - oni i nisu otvoreni mogućoj promjeni svog stava i duha, ne poniru u otajstvo i ne priznaju većeg od sebe - susret sa sv. Leopoldom neka nas aktivira na produkciju još veće duhovne plodnosti i životne dinamike u nama samima. Na još veće upoznavanje tog premilog, Bog(om)dana čovjeka koji se, usprkos tome što je bio neizmjerno i sav Božji - dakle, slobodan - zbog neživljenja među svojim hrvatskim narodom, tamo gdje je bio, ipak osjećao zatočen.
On, koji je životom i osjetilima najživlje doticao drugu, nebesku obalu života, svojim tijelom bio je u trajnoj čežnji za drugom, zemaljskom stranom Jadrana. On, koji je letio duhovnim i nebeskim prostranstvima, samim činom bivanja u Italiji osjećao se, prema vlastitim riječima, kao ptica u krletci. Koja, kolika Ljubav… Kolika želja za pripadanjem sebe kao dijela cjelini svoga naroda…
Kad smo, kao narod, zadnji put od nekoga 'velikoga', osjetili i primili toliku želju i čežnju da netko toliko želi svakodnevno biti i živjeti s nama, u tolikoj brizi za nas i sjedinjenosti srca… Štoviše, sv. Leopold je za svoje dvostruko poslanje odredio: „Prije svega, to je spasenje moga naroda“, potom skrb o dušama kroz sakrament pokore.
Pozvani smo drugog kanoniziranog hrvatskog sveca više i dublje upoznavati, s njime drugovati, Božja dobročinstva po posredovanju sv. Leopolda kušati. Ljubavlju na ljubav uzvratiti…
Zvali su ga 'uosobljena poniznost' te bi često rekao: „Da su drugi primili tolike milosti od Gospodina kao što sam ih ja primio, bili bi više na njih odgovorili“. Nije spavao više od pet sati dnevno. Svakog dana satima u ispovjedaonici zadnjih četrdeset godina svog života, a od sebe je micao svaku zaslugu za pomoć u životima ljudi koji su mu se obraćali. Potpuna negacija ikoje njegove zasluge vidljiva je i u ovim riječima sv. Leopolda: „Dolaze s velikom vjerom i Bog ih uslišava. Što sam ja tu kriv?“.
Leopoldov biograf P. E. Bernardi u knjižici 'Leopold Mandić - Svetac pomirenja' piše: „Samo onaj tko zna što znači napor sjedenja, može shvatiti heroizam njegovog mučeništva. Po više od dvanaest sati dnevno, nepomičan, u onoj sobici bez zraka i svjetla, zagušljivoj ljeti, a ledenoj zimi, neprestano beskrajan niz bijede! A da i ne spominjemo moralnu patnju, dok se susretao s onima koji su vrijeđali Boga, kojega je ljubio čitavim bićem… I tako četrdeset godina, bez ijednog dana odmora. Kad je netko upitao oca Leopolda kako može izdržati u mučeništvu, sav blistav u licu odgovaraše: 'To je moj život!'. Trpio je fizičke boli: bolove u želudcu, očima, kostobolju koja je izobličavala njegovo tijelo, često je gorio u groznici. Ponavljao je: 'Bog, moj Gospodar tako hoće; neka se vrši volja njegova! Dostatno je ako mi dozvoli da mogu ispovijedati'.
Gospodin ga je iskušavao i dugom duševnom suhoćom što je razdirala srce onim čudesnim napuštanjima, što su prava iskušenja svetaca i koja su ga tako mučila da je plakao kao dijete. Bio je satrven i osjećao je da mu treba poneka riječ ohrabrenja. A on je sve trpio prikazujući sebe kao žrtvu za duše. Jedne večeri, nešto prije pola noći, nađe ga subrat u molitvi pred svetohraništem kako kleči na podu. Reče mu: 'Oče, pođite na počinak. Vi ste jako umorni!'. 'Gledaj', odgovori mu, 'onima koje ispovijedam dajem vrlo male pokore. Potrebno je, dakle, da ja to nadoknadim za njih'“.
Unatoč reumatskim bolovima, svakodnevno je, do kasno u noć, klečao na podu ili klupici, uz ugašeno svjetlo, da ga nitko ne primijeti. Govorio je: „Božja obećanja vezana su uz naše molitve. Tako je odredio Gospodin. Sve možemo dobiti od njega, ali uvijek posredstvom molitve. Koliko god nam Gospodin Bog daje sve besplatno, ipak to moramo zaslužiti molitvom. I tu se susrećemo s tajnom… i zato molimo!“.
Imao je tumor na jednjaku i nije mogao gutati hranu, ali nikakve smetnje nije imao blagujući Presveto Tijelo i Krv Kristovu. I u svojoj bolesničkoj sobici je ispovijedao po cijele dane. Svega dan prije svoje smrti ispovjedio je mnoge svećenike i druge osobe.
Božja Providnost je hrvatskom narodu, najzadnje pogođenom požarima i poplavom, poslala vatru i vodu Duha Svetoga u osobi svoga ljubljenog izabranika, sina iz hrvatskog naroda, kojeg je sveopća Crkva po odluci Svetog Oca, uz sv. Padre Pija, prepoznala kao autentični Božji glas Njegovog milosrđa.
U susretu s tom i tolikom darovanošću, kao da ono što ste dotad znali o tome svecu, nije dovoljno. Kao da ste ga dužni još više, sveobuhvatnije (u)poznavati. Jer moguće da je pred nama izniman dar, a mi ga ne otvaramo i milosti propuštamo. Nudi nam se, ne vidljivi sarkofag s tijelom, njegovo viđenje u jednom danu. Nego, pred nama je nevidljiva riznica milosti, mogući susret sa sv. Leopoldom svakog dana u molitvi, u potenciji plodova isprošenih za nas po njegovom zalaganju i zauzimanju. A sve na proslavu Božje slave i moći! Leopold i svi sveci – to su odvjetnički uredi i PR našeg Stvoritelja, Boga Oca, cijelog Presvetog Trojstva!
Sigurno da je Leopold osobitog sjaja i moći i zbog svoje povezanosti s Marijom za koju kaže da je stajala uz križ, kao majka božanske žrtve, pa sigurno prisustvuje i na nebu nekrvnoj žrtvi, na korist svega ljudskog roda.“Nakon Krista, Djevica Marija je najvećma ispunjena svjetlošću istine – stoga je Crkva s pravom pozdravlja kao pobjednicu nad svakim krivovjerjem“ (sv. Leopold).
U svojoj ispovjedničkoj sobici imao je sliku Marije, a u znak obnavljanja i iskazivanja svoje ljubavi, svakog dana mijenjao bi cvijeće pred tom slikom kiteći, reseći Majčin lik svježim cvijećem. U vječnost je ispraćen molitvom poglavara samostana, tri puta Zdravo Marijo i Zdravo Kraljice. Polako je ponavljao riječ po riječ sve slabijim glasom, a njegove zadnje riječi su bile 'O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo'. „Kada kažem 'Zdravo Marijo', nebesa se smiješe, anđeli se vesele, svemir kliče, pakao drhti, đavli bježe“ (sv. Leopold).
Tako predano, sigurno, uvjerljivo i neposredno je živio odnos s Majkom, da bi potrebnike slao u baziliku svete Justine, pred sliku Majke Božje uz preporuku da joj kažu: „Blagoslovljena Gospodarice, šalje me tvoj sluga otac Leopold, iskaži mi milost!“.
Nakon puno godina nesakramentalnog života, Angeo Meneghini iz Trsta ispovijedio se kod sv. Leopolda. Svjedoči: „Primio me s radošću, pomirio me s Gospodinom, a zatim mi je dao za pokoru da izmolim jednu Zdravo Kraljice. Nisam se više sjećao te molitve i to sam rekao ocu Leopoldu, ali on nije popuštao. Izašao sam iz njegove ispovjedaonice nešto zbunjen i kleknuo sam pred oltar Majke Božje. Odjednom je u mojim ušima odzvanjao glas, nekako tuđ, ali sladak, koji mi je šaptao slog po slog molitvu što mi dade ispovjednik za pokoru. Iz početka sam bio prožet nekim strahom, a zatim sam s velikom blagošću ponavljao onako kako sam čuo šapat“ piše u knjižici 'Svetac pomirenja' čiji autor Bernardi zaključuje: „Tako je Majka Božja, za dobro one duše, nadopunila djelo svoga velikog štovatelja“.
Mnoge molbe za pomoć koje je primao, otac Leopold je povjeravao molitvi i zazivu Majke Božje. Na ta uslišanja bi rekao: „Bila je to Blažena Djevica Marija! O, Blagoslovljena, koliko je dobra!“. Nakon povratka s hodočašća u Lurdu 1934. g., bio je u kočiji na putu prema svom padovanskom samostanu. Ususret mu je došao tramvaj. Frontalni udar i smrt činili su se neizbježnima. Kočijaš je rekao da mu se u tom strašnom trenutku činilo kao da se zid pomaknuo, kako bi mogli proći. „Ništa se nije dogodilo jer je tu bio otac Leopold“, govorio je narod. No sv. Leopold je govorio: „Ne, ne! Bogorodica nas je spasila. Vraćamo se iz Lurda. Djelo je to Majke Božje!“.
Nakon kolovoških požara i rujanskih poplava koje su pogodile hrvatsku stranu Jadrana, a time i cijelu domovinu, doživjeli smo blagoslovljenost duhovnom vatrom i poplavljenost duha svetosti po pohodu tijela sv. Leopolda. Nakon uznemirenih odnosa međudržavnih granica hrvatskom obalom, svetac je baš njima prošao i svoj blagoslov ostavljao…
U trenucima poigravanja svjetskom sigurnošću do nuklearnih prijetnji i političkih razmirica u domovini na osobit način u odnosu sa susjednim zemljama, desetci tisuća ljudi u Hrvatskoj, na sate ili trenutak, maknuli su uznemireni pogled s vijesti i događanja u svijetu i sebe umirili, usidrili u Najvažnijem, s pogledom na Kralja povijesti i vječnost. „Neka se na poseban način sada, posred suza… Majka nebeska dostoji zorno nam pokazati koliko je zaslužno Crkva Božja zazivlje uzvišenim naslovom Kraljice mira“ (sv. Leopold).
Smjestili su sebe u blizinu Božjeg čovjeka u čiju su se konkretnu pomoć i pratnju mnogi uvjerili još za života, u naizgled nerješivim i već otpisanim situacijama. Tih šest rujanskih dana koji započeše na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, veliki dio hrvatskog puka sklonio se u svetost. I bilo bi dobro da u skloništu svetosti nastavimo biti, sebe izgrađivati, živjeti… „Kada čovjek vrši izbor, on tada ne stvara, već razabire. Bog je taj koji odabranjem stvara. On je apsolutni izvor svakog dobra te nas, kad nas odabere za neku zadaću, ukoliko joj nismo dorasli, čini doraslima (sv. Leopold).
Učimo i rastimo u školi svetaca, čiji vrsni izdanak Leopold ohrabruje: „Dok smo još na ovome svijetu, okruženi prividom i zabludama, drugima se naše služenje Kristu može činiti kao nešto beznačajno. No, doći će trenutak u kojem će se Krist, Bog i Gospodar, očitovati u svoj punini i slavi te će se pojaviti kao besmrtni i vjekovni Gospodin. Tada će se pred njiim prignuti svako koljeno“ (sv. Leopold).
Providnost nas je darovala značenjski velikim zaokruženim datumskim ciklusom pohoda Leopolda, njegovih kostiju koje je želio da jednom budu prenesene u njegov rodni kraj. Naime, pohod Hrvatskoj je počeo baš na 54. godišnjicu svečanog otvorenja apostolskog postupka za oca Leopolda u biskupiji u Padovi (14. rujna 1963. – 14. rujna 2017.).
Uz to, prijenos njegovog tijela na relaciji Zadar - Herceg Novi - Dubrovnik - Split - Rijeka – Padova, do 19. rujna u Hrvatskoj, podudaran je i zaključen s još jednim znakovitim datumom u životu sveca; naime, 19. rujna 1963. g. tijelo sv. Leopolda preneseno je s gradskog groblja u Padovi u novoizgrađenu kapelicu pokraj njegove ispovjedaonice uz kapucinsku crkvu, gdje se i sada nalazi. Pedeset i četiri godine poslije, njegovo tijelo se 19. rujna, iz pohoda Hrvatskoj prenosi u njegov padovanski kapucinski samostan.
Datumski samo dan poslije, 20. rujna 1890. g., Leopold je zaređen za svećenika u crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji. Godišnjice u rujnu, koji je tako plodan i dinamičan mjesec u Leopoldovom životu, proslavio je svetac sa svojim hrvatskim narodom, 75 godina nakon što biva u svjetlu Vječnosti. Ne samo da smo mi darovani, nego je i sv. Leopold u osjetu, dodiru i opipu ljudi zemlje u kojoj je ponikao, tim pohodom od Boga darovan, za svoj dijamantni svećenički jubilej u nebu – svećenik zauvijek...
„U udaljenosti, najveća mi je utjeha svijest o izvršenoj dužnosti. Naime, ostavio sam tolike drage ljude, kako bih bio poslušan Bogu, koji me želio na drugom mjestu. No, zahvaljujući ljubavi Kristovoj, još uvijek mogu molitvom postići barem neko dobro za moje drage prijatelje“ (sv. Leopold).
Svi koji mu izražavaju zahvalu i štovanje, a Leopold ih naziva prijateljima, nalaze se u riječima koje je prof. Ivanu Soranzu uputio sv. Leopold Bogdan Mandić: „Moram prihvatiti iskrene izraze poštovanja svojih prijatelja, ali uvijek neka je hvala Onome koji je prvi svećenik u samoj svojoj božanskoj osobi; neka On bude vazda veličan!“.
Sve što smo u Hrvatskoj u ozračenosti duha tog pokorničkog, moćnog otiska Božjeg pečata doživjeli, svodi se na riječi sv. Leopolda koje je napisao Dominiku Morassuttiju, a upućene su svima nama: „Poput tolikih drugih predragih prijatelja, i Vi mi iskazujete velike hvale. Dužnost mi je da prihvatim čin tako uzvišenog prijateljstva i sve neka bude na čast istinitome, velikome, vječnome svećeniku Gospodinu Isusu Kristu, kojega smo mi, službenici i svećenici udioništvom, ljudi od krvi i mesa, samo sjene koje s vremenom nestaju.
Dakle, u znakovima poštovanja i naklonosti koju ste mi iskazivali ovih dana, dok sam u svojoj poniznoj osobi osjećao da je počašćen naš Gospodin, osjetio sam ipak da je ponizna osoba koja predstavlja Gospodara, koji jedini ima pravo na hvalu, sva puna nutarnjih nedostataka. Osjećao sam, kao što i sada osjećam, svu suprotnost između onoga što mi svjedoči moja savjest, koja je glas istine, i pohvala koje su meni iskazivali. Prihvaćam to poštovanje što mi je iskazano i za to sam veoma zahvalan. I to će za mene biti tako draga uspomena i tako duboka naklonost. Ali sve to prvotno pripada Onome koji ne prezire hvalu, već hoće da mu bude iskazana i od poniznoga potpisnika!“.
Veliki sveti Leopolde Bogdane, i po svome imenu, od Boga darovani – oprosti nam za vrijeme kada ti nismo pružili svoje ruke, pitanja, naša lica, naše suze, prošnje i zahvale… Hvala ti što i sve druge, nas, nesebično i zacjeljujuće želiš učiniti dionicima Bogatstva koje je tebi Gospodin darovao…
Jer, kako i sam kažeš: „Kroz moju vam neznatnost ne progovara samo srce prijatelja, već se istinski dostoji progovoriti vam Krist Gospodin, kojega ja kao svećenik i ispovjednik, Njegovom milošću zastupam“.
Ines Grbić/medjugorje-info.com
