Ta odrednica umjetničkog djelovanja doživljava svoju promjenu, na način da se umjetnost (radikalno) počela udaljavati od stvarnog života. Jer na ovom svijetu samo mijena stalna jest. Počela je služiti kao bijeg od stvarnosti. Umjetnost postaje utočište za manifestaciju destrukcije postojećeg, naravnog i afirmaciju novog, nepostojećeg, ali koje može postati moguće, realno. Čak i 'prirodno'. U tom smislu, ostaje ona da je umjetnost odraz vremena.
Poznato je da se holivudska/američka filmska industrija, a osobito njena najmanifestativnija godišnja rekapitulacija, filmski Olimp višemilijunskog svjetskog auditorija, dodjela Oscara, koristi kao pozornica. Ali, ne samo za dodjelu nagrada. Oskarovsko proglašavanje najboljih filmskih radnika koje je stručno procijenilo oko akademika, u skladu s američkom samo-dodijeljenom ulogom 'otvaranja očiju' svijeta i postavljanja smjerova, u službi je slanja određenih (društvenih, vrijednosnih) poruka. Aristotel je rekao: „Cilj umjetnosti nije da predstavi vanjsku pojavnost stvari, nego njihov unutrašnji značaj“.
Tako je svijet ove godine, po nagrađenom najboljem filmu 'Oblik vode', imao što čuti i vidjeti. Dobio je poruku. Za nadati se da tu holivudsku čašu odobravanjem prikazanoga u filmu, ipak popiti neće. Smatram da nije riječ o bezazlenoj suvremenoj bajci, kako se tepa tom djelu koje donosi predvidljiva ponašanja koja vladaju među likovima u bajkama. Nego da je taj film u službi lansiranja, plasiranja neprirodnog, perverznog odnosa, kojeg njegov redatelj i scenarist Guillermo Del Toro tako realizira, da svijetu nudi potrebu njegovog razumijevanja, odobravanja. Igrajući na kartu osjećaja, eventualno nameće grižnju savjesti: 'Nemoj čovječe biti nemilosrdan, da konceptu ove ljubavi išta prigovoriš. Imaj razumijevanja, 'samilosti' za subjektivnu interpretaciju ljubavi'. Poštuj individualizam!
Primajući nagradu za najbolji film na festivalu u Veneciji, Del Toro poseže za najjačim riječima: čistoća i vjera te poručuje: „Ukoliko ostanete čisti i odani svojoj vjeri, u ono što vjerujete – u mom slučaju, u čudovišta – možete postići svašta“. Zato to nije bezazleno. Čudovišta se dovode u vezu sa čistoćom i vjerom, da bi se „postiglo svašta“. Analogno tome, ako se čovjek zaljubi u čudovište – je li taj odnos čudovište od tzv. ljubavi? Del Toro se poigrava samom supstancom pojma i odnosa ljubav! Del Tora je ponijelo i jako se uživio u mogućnost toga da filmom mijenja stvarnost.
Ne bih u filmu prikazani p(r)omaknuti odnos nazvala bolesnim, jer tjelesno, bolest je stanje za koje pogođena osoba nije kriva. I može biti posvećujuća, za bolesnika i okruženje. Nazivajući bolesnim taj 'oblikovodni' kontekst, kao da bih uvrijedila biološko stanje bolesti, koja jest dio života. Eventualno, moglo bi se govoriti o bolesti (nositelja) te ideje na duhovnoj razini, koja je takvu ekranizaciju nadahnula. I za tu bolest, katolik zna, u pokajanju, sakramentima i odnosu s osloboditeljem Kristom, ima lijeka.
'Oblik vode' ne prikazuje stvarnost, nego stvarnost konstruira. To je imaginacija. No, scenarij suptilno nameće da se osjećate optuženi i zločesti, ako ste protiv tog manjinskog slučaja ljubavi. Jer, kralj našeg vremena prohtjevi su svakog pojedinca, već što kome padne na pamet, upakirani u zahtjev 'pravo na vlastiti život'. Ako prikazano u filmu još nije legalno, u svijetu osjećaja i ljudske emotivne potrebe, a kako tek i kamoli ne u filmu, jest legitimno. Svijet jednom možda bude tako napredan i sućutan, da scenaristički predložak takvog odnosa, kao prihvatljivo, i izvan ekrana, legalizira.
Da bi se razumjelo naličje tog vodenog obličja, sadržaj treba dublje raščlaniti. Umjetnost želi poticati kritičko razmišljanje, pomoći u izgradnji stavova, potaknuti preispitivanje, kažu. Pa, ako umjetnici mogu kritički preispitivati društvo, što im je postala uža specijalizacija, (pod motom njegove promjene na bolje), mogu i oni sami biti objekt kritičkog preispitivanja, kao društva dio. Jest da su umjetnici zaštićena vrsta u postupku dešifriranja društvenih procesa i prikazu njegovih individualnih pukotina koje, postalo je moda, neki autori stereotipno predstavljaju i uzdižu da su pravilo većine. Koriste poziciju da je u umjetničkoj profesiji sve dopušteno, pa i kad nije realno, istinito i afirmativno. Del Toro zaslužuje Oscara za takav odlično izrežirani manipulativni predložak filmskim medijem, koji čovjeka obogaćuje na način da ga, to se kaže, 'otvara novome, drugačijem' (ne kaže se zbunjuje, koleba), još neviđenim, nedoživljenim odnosima i emocijama.
Što je tema 'Oblika vode'?
Ljubav između žene Elise i nečega što, po svojim, (moram li reći uobičajenim, prirodnim karakteristikama) nije ni čovjek ni životinja. Ali izvanjski i u sebi, ima oba ta oblika i svojstva – čovjeka i životinje. Ne bih ga nazvala ni mutantom, jer taj filmski 'organizam' je sastavila mašta od maski u studiju, a ne priroda, stvarna genetska mutacija uslijed iznenadne promjene DNK gena ili kromosoma.
Neki ga nazivaju vodozemcem, jer mu jest nalik. Ali u klasičnom smislu to i nije. Ili ribom, kojoj još manje sliči. U osnovnoj informaciji o filmu, Wikipedia ga naziva humanoidni vodozemac. Epitet humanoidni je jako važan, jer bi u protivnom, spolna 'ljubav' između zaljubljene žene i vodozemca, ako bi bio 'samo' životinja, bila zoofilija. Ona već je prisutna, mediji pišu da se živi (plaća) u njemačkom i srbijanskom bordelu, gdje čovjek spolno opći sa životinjama. Životinje (još uvijek) ne nazivamo prostitutkama. Životinje koje nude svoje stimulanse imaju tijelo, ali nemaju ruke za primiti i račun na koji im novac za pruženu uslugu sjeda. Još nisam čula pobunu društva za zaštitu životinja, da se životinje od pohotnika seksualno iskorištava. Ali, zaboravljam. To je 'ljubav'. Požuda i nagon između dvije različite vrste, čineći par nepar.
U 'Obliku vode', Elisinog partnera nazivaju divlje, neobično stvorenje, životinja, najosjetljiviji objekt ikad držan u tom pogonu, istančan, stvor s ljudskim izgledom koji stoji na dvije noge. „To stvorenje je inteligentno, sposobno za služenje jezikom, za shvaćanje emocija“ te ga zbog njegovih razumu nedohvatljivih para-psihološko-animalnih moći, nazovu i bogom. Pokazuje emociju, ali i destrukciju (kida ljudske prste i drobi mačku). Taj stvor je – nešto! Tipično za naše vrijeme – bitno da kao rezultat ljudske intervencije (kombiniranog statusa) postoji, i njegov identitet ne mora se moći jednoznačno definirati! To je taj princip 'miš maš, uzmi od svega ponešto', što bi u duhovnosti bio new ageovski sinkretizam. Trend i tendenciju razumijemo: nema jasnog, jednoznačnog izraza! Mutež, kao što je voda u kojoj taj 'miks stvor' u filmu obitava. Nema čvrstog, apsolutnog određenja Elisinog partnera, nego novog društvenog postulata - neodređenost relativizirajuća i zbunjujuća.
Od početka razmišljanja o 'Obliku vode' i pisanju ovog teksta, kao lozinka za otvoriti ključ tog filma u misao mi je intenzivno dolazio pojam 'fluidni identitet'. Zaključujući tekst, kažem, 'Ma idem tu sintagmu u Google-u provjeriti, mogu li je baš tako napisati'. Kao Božji dar doživjela sam da mi se otvorio razgovor s austrijskim pravnikom i sveučilišnim profesorom Wolfgangom Aignerom. On je u razgovoru kojeg je preveo i objavio Zarez 2005. g., rekao misao koja potvrđuje sve što u tekstu, promišljajući 'Oblik vode', donosim, i prije nego sam naišla na njegove riječi, kao dobrodošlu potvrdu.
Dakle, Aigner, proučavatelj identifikacijskih koncepcija, još 2005. g. najavljuje: „Danas sami sebe zatječemo zarobljenima u kaotičnim strukturama, ni u što više ne možemo se pouzdati. Naš svijet je sve vrući. Živimo poput mikroba usred gejzira (točno takva je voda u filmu u kojem stvor boravi, ključa, op. a.). Koncepcija identiteta je alat koji mi pomaže u određivanju vlastitog identiteta. U tu svrhu potrebne su nam nove ideje. Dosadašnje koncepcije odveć su krute. Pritom je čovjeku dano više mogućnosti nego prije. Novu koncepciju mogao bi tvoriti fluidni identitet, shvaćen kao osnova za prolazak različitim zbiljama. Pritom se identitet ne smatra čvrstom, raspoloživom veličinom, nego varijabilnim rezultatom procesa i njihovih interpretacija. Ta koncepcija identiteta očituje svoj smisao samo u kombinaciji s procesualnim shvaćanjem identiteta i procesualnom sviješću o identitetu. Dakle, unutar kulture beskonačnih, izazivajućih ponuda zbilja i zavodničkih imaginacija. Tu je izazov da se u svemu tome pliva poput ribe, a ne da se potone poput kamena“. Snažno, evidentno i jasno! To je mentalno novo-aktivistička podloga i uloga filma 'Oblik vode'!
Jedno je grijeh i zlo za koje je čovjek, i kad ga čini, svjestan da je loše - a drugo izopačenost i čovjekovo uvjerenje, obrana nastranosti da je dobra
Elisa je nijema, ni stvor ne može govoriti, osim što audio-vizualni efekti čine da nekad zastrašujuće djeluje, gotovo krikne i 'škrgavo' diše. No, ljubav ne zahtjeva govor, ona nadilazi riječi. Vrhunac scenarističke ontološke i antropološke zamke, pred kojom bi (heteroseksualni, uobičajeni) gledatelj trebao kapitulirati, Elisine su riječi: „Kad me pogleda, ne zna kako sam nepotpuna. Vidi me kakvu jesam“. Tko bi se odrekao takvog poimanja i življenja ljubavi, koja zaista treba pružati osjećaj cjelokupne prihvaćenosti, bez obzira na ikoju vrstu nedostatka kod partnera? Vrhunska manipulacija kojom Del Toro provocira, misleći da je baš ta izjava svakome šah mat pozicija!
Elisa ni u jednom trenutku ne sumnja u ljubavni odabir, svoje zavođenje plesom i blizinom stvoru kojeg, od svih vrsta namirnica, hrani baš kuhanim jajima, koji ključaju u vodi dok ona u kadi masturbira. Jaja, dio ženske i muške spolnosti, od simbola njene žudnje za muškim prodorom 'do kraja', po upoznavanju stvora postaju (i) njemu hranjiva, a simbolički, njena seksualna ponuda. 'Komplementarna' razmjena je izvršena! Jaja, namirnica nekad samo Elisi usmjerena, ujedno baš i oblik testisa u sklopu muškog spolnog organa kojeg žudi, dobila su svoje hranište, odredište i mogućnost izlaska.
U skladu s genetskim inženjeringom i inteligentnim humanoidnim dizajnom, koji izgled budućeg djeteta želi 'stvoriti' odabirom i kombinacijom unaprijed točno određenih osobina, najboljih, najzdravijih gena, i redatelj 'Oblika vode', prema vlastitom kazivanju, htio je da ta 'nešto pojava' (da su mu barem dali ime), bude lijepa, zgodan, atletske građe: s mišićnim torzom, elegantnim nogama poput super-heroja, rukama koje tijekom filma inače imaju tvrđi, nezgrapniji pokret (životinjski sukladno). No, u završnoj pobjedničkoj sceni filma, te ruke lice svoje spasiteljice Elise dodiruje nježno i usne joj primiče gipko, tipično ljudskim pokretom. Taj je dodir poljupca toliko snažan, da stvor mrtvu Elisu oživljuje (prethodno je, upucan, i on sam od sebe oživio). Na koji način su organizirali svoj zajednički život poslije, jer jedan funkcionira samo na zraku, a drugi samo u vodi, redatelj prepušta mašti gledatelja. No, zar je bitan kraj, život onkraj, kojega ne vidimo!? Bitni smo mi, ovdje i sada.
I njihov zadnji, zajednički spasonosni skok u vodu bio je ljubavan, u načinu kako vodozemac muški u naručju drži mrtvu Elisu, kao i njegov odvažni, elegantni pokret nogu, kada Elisu vodi sa sobom u podmorje: 'Ti i ja zajedno'. Njegova završnica je izrazito humanoidnih pokreta. U njegovim ramenima na Elisin dodir zasvijetle crvene točkice, on svjetlosno prosvijetli, znak da je emocija doživljena. To je znak njihove kemije i tjelesnih trnaca. Sve u prilog tezi, pa vidite kolika je to oslobađajuća i ljubav bez granica!
Lik iz imaginacije Del Tora ima i (muški) spolni organ, da se tome iznenađujuće začudi i Elisina radna kolegica i zaštitnica Zelda. Kako se čak i taj kontaktni izvor zadovoljstva krije iza tako plošnog, ravnog oklopa. Elisa joj izgled tog organa pokretom ruke jasno opisuje – dva kruga (jaja, testisa) i pruženi kažiprst (penis). U tom trenutku, spoznaje mogućnosti njihovog tjelesnog spajanja, Zeldi postaje razumljiva Elisina promjena ponašanja koju i izvanjskim reakcijama, osmijehom, živošću, ljubav izaziva. Zeldi biva jasno da Elisa tada zaista za ljubav ima sve 'potrebno', kad još i taj organ ima. Ljubav je sada, i po mogućnosti njihovog spolnog predanja, potpuna! Njihova tjelesna povezanost je vrhunac koji tu ljubav zakucava, legitimira. Bez čina tjelesnog sjedinjenja, sve bi se još uvijek moglo svesti na platonske misli ili načelnu emociju prema nedefiniranoj pojavi. No, Del Toro ne govori o načelnom simpatiziranju stvora, kakvo gaje mnogi ljudi prema životinjama. On želi povezati različita, dva suprotna svijeta i vrste, među njima pokazati duboku, romantičnu, zanosnu ljubav.
U vremenu hiperseksualnosti i rušenja tabua, progresivna umjetnost licemjerima (poput Elisinog šefa, muža sklonog prevari ili konobara koji tjera crnački par i prekida kontakt s gostom kad shvati da je homoseksualac) želi otvoriti 'nove vidike'. Del Toro želi rušiti predrasude prema manjinama na način da sam poseže za stereotipnim generaliziranjem. Takvu kritiku malograđana, recentna mainstream umjetnost i filmaši smatraju hrabrom i poželjnom. Ali, baš to je jeftino podilaženje publici, u vremenu koje neatraktivnim smatra afirmaciju drevnih institucija koje su podigle ljudsku civilizaciju, kao što su obitelj (heteroseksualaca), narod, Crkva, na nutarnjoj razini vjera.
No, polazište je da heteroseksualac ne podnosi drugačijega od sebe, a ekranizirati uobičajeni, redovni život većine u kojem čovjek nailazi na toliko borbi i prepreka, nije provokativna, vrhunska i dovoljno izazovna umjetnost. Kao ona koja producira zastrašivanje, maske, izmišljene svjetove, podržane studijskom scenografijom i računalnim audio-vizualnim efektima. Da. Božja je milost u svakodnevici vidjeti zanimljivost, u uobičajenome čudesnost, u redovitosti uzbudljivost. Da. Duhovno je umijeće poznato živjeti kao novost i kreativno. Čovjek ne vjeruje i izruguje se trajnim, suvislim Božjim čudima, ali se velebno divi svojim prolaznim, kaotičnim izmišljotinama i destrukcijama. Čovjeku je stvarno postalo dosadno (dokolica je đavlu pozornica za napad), čovjek se s umom i životom nemilo zaigrao!
Bajke nekad i sada
Na klasičnoj matrici borbe za utjecaj između Rusije i SAD-a, to je nadmetanje i napetost s razine njihovih odlazaka u svemir, Del Toro spustio na razinu borbe za prevlast u posjedovanju toga ni čovjeka ni životinje, koji se proučava i lancem okovan muči u američkom laboratoriju. Na svoju stranu da ga se spasi odlaskom odatle, pridobiva u tom centru i djelatnog znanstvenika, ruskog špijuna, koji je iznevjerio javnog američkog i tajnog ruskog šefa. Je li moglo pliće - SAD i Rusija u borbi za posjed nedefiniranog stvora, njegov posjed kaže tko je jači! I na tome se moć u svijetu testira! No, dublja je (i opasnija) poruka da odnos Elise i vodozemca podržava i spašava znanost – u liku toga u bijeloj kuti znanstvenika, istraživača Dimitrija.
I glazbena podloga, romantična francuska šansona, također Oscarom nagrađena (Francuska je simbol za L'amour, French kiss), podcrtava koliko je osnova filma ljubav. Ne neostvariva, koja samo misli o voljenome. To je bliska, konzumirana, seksualna ljubav i kontaktna privlačnost koja se ima potrebu predati i 'sjediniti', u kadi i vodi. Jer u tome taj lik, čije je prirodno stanište voda, može samo i živjeti, (na duži rok) opstati. Voda u kojoj boravi, u laboratorijskom bazenu ili u kadi Elisinog stana, gdje ga je vješto uspjela u tajnoj akciji izbavljenja dovesti, nije čista, mirna, prozirna. Nego, u skladu s bojom njegovih nazovi ljusaka, ta je voda uzburkana, točkasta, vrije mjehurićima, kao močvarna.
Također važno. U želji da osudiš predrasude kako je heteroseksualna većina prema drugačijemu netolerantna, isključiva, redatelj sam pribjegava stereotipu. Elisi pomažu, njihovu ljubav razumiju i spašavaju njen sustanar homoseksualac i kolegica crnkinja. Poruka: Pravo na bilo kakvu, samo neka se zove ljubav, štite spolno/rodno/rasno ugrožene manjine. Ta manjina razumije druge manjinske, ljubavne slučajeve. Nema veze što su izopačeni, neprirodni, što pripadnici takve manjine ne bi postojali, da su njihovi roditelji tjelesno općili s pripadnikom istog spola ili s polu-čovjekom, polu-životinjom. Jer, 'biti in' možeš samo ako razumiješ sve vrste (raznorodne) ljubavi!
No, mi smo odavno pristali na bajke. Na čarobne štapiće koji žabe pretvaraju u prinčeve, na zvijeri s ljudskim osobinama i životinje koje poljupcem oživljuju mrtvaca. Ali. Nismo te situacije podizali na razinu opće društvene norme, prihvatljivog ponašanja i borbe za pravo na takvu ljubav (Oprosti, pojmu Ljubavi) izvan slikovnica, u strateškoj borbi protiv zločestog, moćnog heteroseksualca. Bajke su bile pisane za djecu, malene. Valjda. Namijenjene onima koji još ne razumiju stvarni, svijet odraslih. I koji će, kad narastu, podrazumijeva(lo) se, biti razumni, zreli, osviješteni i znati da određeni čini u ljudskom bivanju ne bi trebali biti ostvarivi.
Takvu maštu u umjetnosti je realizirala animacija, crtani filmovi (za djecu), a ne igrani za odrasle. No, granice se pomiču. Ljepotica i zvijer, što je oduvijek draga priča Del Toru, prerasla je djecu i priče za laku noć. Čovjek ju je poželio ekranizirati kao poziv na empatiju koja svijetu heteroseksualaca fali, kao izazov za prihvaćanje od strane većine ograničenih, isključivih pripadnika ljudskog roda.
No. 'Oblik vode', tzv. suvremena bajka, izgubila je čednost likova bajki iz vremena u kojem smo mi odrasli. Naše bajke nisu prikazivale samozadovoljavanje, spolno sjedinjenje između čovjeka i nedefinirane vrste. Dobrodošli u svijet (i još brže iz njega izašli), transrodnih identiteta i (zamjenskih) spolnih implantata!
Ako je umjetnost medij nutarnjeg nadahnuća čovjeka, promatrajući suvremena umjetnička djela i ovaj film, kakvo nadahnuće vodi današnjeg čovjeka? Kakvim nagonom stvara, pozvan na jedinstveni način izraziti vlastitu dušu? Umjetnost ima i socijalnu dimenziju, autor iznosi svoje viđenje vrijednosti i pojava. I u tom smislu Oscar je pogođen, jer je američka filmska zajednica svome predsjedniku Trumpu poručila, da je najbolji redatelj meksički imigrant. Vidite, predsjedniče! Ovakvog filma ne bi bilo, da Del Toro nije došao u našu obećanu zemlju.
Koje je značenje vode i koja su njena svojstva?
Već je i sami naziv filma proturječna poruka. Jer voda nema (stalan, jednoznačan) oblik. Ni Del Torov odnos zapravo nema oblik. Vodi treba kalup, 'omeđenost', da bi poprimila formu. Voda poprima oblik posude u kojoj se nalazi. Voda ima razna stanja: plinovito, tekuće, čvrsto. Ovisno o temperaturi, može biti led, tekućina, vodena para. Već i sami naslov, čvrstim postulatom želi učiniti nešto što je promjenjivo. To je poziv na promjenu uvriježenih formi i čvrstih oblika, tzv. tradicionalnog oblika ljubavi.
Redatelj se nije odlučio za čvrstu, krutu tvar, koja ima trajni, zadani, nepromjenjivi oblik. Jer tu tvar ne bi mogao lomiti. Njome se ne može igrati, manipulirati. To bi ga sputavalo u realizaciji svega što je zamislio. Ali voda jest podatna za razna prelijevanja i lagano dopušta promjenu svoga smjera. Voda je u stvarnosti bez boje, okusa i mirisa. Zbog svega toga, Del Toru je voda, kojoj se inače divi kao velikoj moći svijeta, izvrsna pučina za raširiti njegova imaginarna jedra. On će vodi dati svoju boju (zelenu), svoj (romantični) okus i svoj (ljubavni) miris. Svoj oblik!
Del Torove biblijske udice i poigravanja
U svojoj seksualnoj žudnji, Elisa pušta vodu na sve ventile u svom kupatilu, želeći u njemu, punom vode, sebe stvoru dati. Voda se poput potopa počinje prelijevati kroz pod, vrata i prozore zgrade u kojoj živi. Potopom opisanim u Bibliji kojem je Noa umakao, uništeni su grešni ljudi. Bog je obećao Noi i njegovoj obitelji da više nikada potopom neće uništiti život na Zemlji.
No, film okreće tu perspektivu. Elisa ne bježi od potopa, nego se u potop sklanja. Štoviše, ona ga sama stvara, u njemu je radosna, grli voljenoga. To je preduvjet njihovog spolnog užitka. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, potop i Noina korablja „predoznačuje spas po krštenju“. U liturgiji sakramenta krštenja, u molitvi blagoslova vode, svećenik izgovara: „Bože, ti si izlijevanjem potopa označio sliku novog rođenja, da se otajstvom jednog te istog počela (vode) i opačine dokrajče i rode kreposti“. U 'Obliku vode', u potopu je vrhunac opačine koju Elisa opačinom ne smatra, nego se u njemu rađa njihovo uzbuđenje čija kreposnost nije upitna. U potopu oni ne umiru, nego žive. Zastrašujuće izokrenuta biblijska i spasiteljska poruka!
Još je jedan simbolički manipulativni biblijski mamac Del Toro bacio, spominjući Rutu. Ona je bila strankinja, ne pripadnica izraelskog naroda (prevedeno, 'neodabrana', manjina). Knjiga o Ruti je priča o ljubavi i odanosti. Ruta iz rodne poganske Moapske poljane odlazi sa svekrvom Noemi u njenu, za Rutu stranu zemlju, Judeju i kaže: “Pusti me da idem s tobom. Kamo ćeš ti ići, tamo ću biti i ja, i gdje ćeš ti živjeti i ja ću živjeti. Tvoj će narod biti i moj narod, i tvoj Bog moj Bog. Tamo gdje ti umreš i ja ću umrijeti i tamo ću biti sahranjena“. Po povratku sa svojom svekrvom u Betlehem, moapka Ruta udaje se za Židova Boaza i rodi sina Obeda, koji je bio djed kralja Davida, Isusov predak. U starozavjetno vrijeme kad je Bog smatran Bogom Izraela, ta Knjiga pokazuje Božje milosrđe i prema drugim narodima. Scenarij u 21. st. podlo sugerira kako se iz onoga koga mi smatramo strancem (u filmu nedefiniranog stvora), može dogoditi 'kraljevski predak'. Opet indirektno blasfemična igra na kartu nemilosrđa većine, a 'još u ono vrijeme', Bog je blagoslovio strankinju koju je oženio Izraelac. I nije se zaprljao. Dapače, nagrađen je potomkom čija se majka, Ruta, spominje u Isusovom rodoslovlju. Redatelj svoje ideje afirmira u konfrontaciji s biblijskim motivima, na način da ih izokreće. On želi da njegov film bude prevrat! Na to u govorima po primitku nagrada i potiče filmaše: Vrata za ovakvu fantaziju su vam otvorena.
Bilo kuda, filter svuda – Zašto je važan zeleni ton filma?
U vrijeme vizuala i fotografija preko kojih se stavljaju filteri, čime se realni izgled nečega uljepšava, a zapravo od izvornoga, autentičnosti, prirodne datosti udaljava, stvarnost pokriva, i kadrove 'Oblika vode' dominantno prekriva filter zelene boje. Što je posljedica filtera? Ta da se, kad dođe na lice filteriranog mjesta ili se dotičnoga osobno upozna, čovjek osjeti prevarenim. Uvidi koliko je filter zastor, dalek od stvarnosti. Filter je u funkciji magle, ali koja rafinira, 'uljepšava'. Ali, Dela Tora ne zanima, što ako netko od ljudi, nadahnut njegovom filmskom romantikom, pokuša doživjeti takvu ljubav, s nekim neljudskim stvorenjem u prirodi!? U krajnjoj liniji, eksplicite poziva filmaše da takvu umjetnost, izopačenih prikaza i lažiranja stvarnosti, stvaraju. Samo neka stave filter i puste lijepu glazbu! Nije li život (tek) jedna velika, fina (neodgovorna) zabava!
Nije zeleni filter 'Oblika vode' samo u službi umjetničkog dojma. Zelena je boja prirode i ima ljekovitu, smirujuću moć. Simbolizira rast, harmoniju, svježinu i plodnost. Emocionalno je povezana sa sigurnošću. Znači stabilnost, zdravlje, izdržljivost. U heraldici, zelena ukazuje na rast i nadu. To je boja slobodnog prolaska u prometu. Savršeni odabir Del Tora! Sve to, slobodni prolaz, redatelj želi za oblik-vode-ljubav. Zar nismo još shvatili koliko taj izrežirani odnos predstavlja rast i ljekovitost za našu ljudskost i stabilnost!?
Uz to, zelena je unisex boja, koja za razliku od plave ili ružičaste, nije određena kao tipično, prepoznatljivo muška ili ženska. Ona je rodno neutralna. Vizualna umjetnost se gradi na estetskoj razini. No, estetika je jedna od odrednica umjetnosti, a ne njen temelj. Jer u slučaju lijepe estetike i nije bitno kakav je sadržaj, nego njegovo izvanjsko pakiranje. A ono što je visoke estetske razine, lijepo upakirano, makar nam je sadržaj paketa nepoznat, biva privlačno i prihvatljivo.
Kada se u filmu kaže da je zelena boja budućnosti, možemo to shvatiti kao poruku, ili barem želju redatelja, da je sadržaj ispod tih pozelenjenih kadrova, (poželjna) budućnost. I to je zastrašujuće. Da je takva budućnost moguća. Čitaj, normalna. Film kao glasonoša te budućnosti, po tumačenju njegovih sudionika kad o filmu u javnosti pričaju i ispraznom fraza-zaključku da je ljubav svuda oko nas, odobrava ljubav između Elise i toga stvora. To ovaj svijet kao vrhunsko ostvarenje nagrađuje. Takvom filteru filmski svijet treperi i s osmijehom plješće. Komentari njegovih protagonista i autora, puna su usta o univerzalnom jeziku ljubavi koja ne poznaje granice i samo joj se treba predati. Potvrđuju to i poticaji na službenom plakatu i najavi filma: Doživite povezanost, zanos, plemenitost! Veličanstven, prekrasan, magičan.
Još nešto povezuje naziv i temu filma. Voda i ljubav, oboje su uvjeti i pokretačke sile života. Voda je jedan od osnovnih sastojaka živih bića, osnovni sastojak svih tjelesnih tekućina, i krvi. Ljubav.. hm.. Više baš i ne znamo što je. 'Oblik vode' slavi ljubavni fluid u hibridnom odnosu, na način da kemija i imaginacija podjarmljuju čovjekovu biologiju i antropologiju. Jer, to je bajka i to umjetnost dopušta, ako je već stvarni svijet tako restriktivan i prema ljubavi okrutan!
Nekad je bila izgubljena cipelica – film pokazuje koliko je izgubljen i zalutao čovjek
U vrijeme govora i zagovaranja (legalizacije) fluidnog (promjenjivog) identiteta čovjeka, slavodobitni film za naslov odabire upravo to – tekućinu, fluidnu tvar, čije molekule lako mijenjaju svoj relativan položaj (voda, zrak). Poruka: biološki, spolni status čovjeka je relativna kategorija. U tom filmu žena olako prelazi iz stanja zraka potrebnog za ljudski opstanak u vodeno okruženje u kojem čovjek, cjelovito uronjen, ne može trajno opstati. Život u vodi nije čovjekovo prirodno stanište.
Ulazeći u intimni odnos s nedefiniranim stvorom, Elisa izokreće naravnu poziciju seksualnog odnosa čiju sjedinjujuću puninu mogu ostvariti samo muškarac i žena. Generalna i startna osnova filma je relativizacija naravne, Bogom i prirodom dane biti čovjeka i odnosa iz kojeg proizlazi, u kojem nastaje – ljubavnoga!
U svijetu alergičnom na pojmove apsolutna, nepromjenjiva istina, objektivna činjenica, samo relativizacija postaje apsolutna i prihvatljiva, jer znači mogućnosti dokidanja postojećih čvrstih oblika, subjekata i odnosa. Znači, plivaj! Malo po vodi, malo ispod nje. Nećeš se ugušiti, umrijeti! Samo relativizacija naravnoga može uvoditi fluidne, promjenjive pojmove, u skladu s Ratzingerovom dijagnozom: živimo u vremenu diktature relativizma!
Relativizacija vrijednosti i (umjetnička) mašta postaju partneri i saveznici koji sugeriraju, konstruiraju moguće (hibridne) odnose. Od autentične antropologije ljudskog života, bježe u izmišljene destruktivne kreature, s ciljem da čovjeka (re)formira. Čine to u ime dviju najzloupotrijebljenijih vrijednosti otkad je ljudi i svijeta - slobode i ljubavi! Koje su svijetu i čovjeku najveći Božji dar, božanska imanencija.
Zeleni filter 'Oblika vode' ipak prihvaća 'klasični' simbol iz stvarnosti – crvenu boju kao znak ljubavi. Pobjedu ljubavi treba i izvanjski obilježiti. U zadnjem prizoru Elisa ima crveni kaput i crvene cipele. Jedna cipelica u završnom zagrljaju u vodi je ispala (tako piše u slikovnici iz našeg vremena). Ali Elisa nije izgubljena. Ona je u naručju svog humanoidnog vodozemca princa. Gdje su isplivali i trajno se nastanili, ne znamo. Hm? Kako je to ljudskom kožom, licem, doticati škrgave, šiljaste, oštre zaliske, na koje se, kad ih u puno manjem obliku od onoga u filmu, na ribi dotaknem, mogu i porezati, da zaboli i prokvari… Eh. Samo umjetnici mogu stvarnost kritički propitivati. Nije moje da to (realno) pitam, nego da ponuđeni Oblik vode (nekritički) prihvatim kao razumljivi i mogući oblik odnosa. Na razini bajke, zasad.
Ines Grbić/medjugorje-info.com
