Kako je dobro imati mogućnost poznavati crkvene kanone, tumačiti Božje volje i propise, borbeno i angažirano u miru slijediti slovo zakona, a da ti svojim pokretom uma i tijela nikad u nemiru egzistencijalne borbe na život i smrt ni koraka nisi učinio. Ni grama napora u domišljanju strategije i planova obrane, ni sekundu studenog, stiješnjenog, tresućeg bdjenja na položaju i straži hrvatskog vojnika koji je tebe čuvao i branio.
Ti si spavao, dok su oni, braneći tebe, bili budni. Sada u miru ti si se probudio i svojim visinskim, precizno od- i izmjerenim znanjima i uvidima u zakonitosti čovječnosti, Božjeg suda i odluka, činiš da zaspu i umru osiguravatelji i graditelji mira. Koji vrlo konkretno bijahu čuvari tvoga doma, tvoga tijela, tvoje duše, obitelji, posla, tvojih svetinja i posvećenih zdanja tvoga Boga, tvoje Katoličke Crkve.
Sad ćeš ti njih mjeriti. Oni su bili gordi u obrani, ti ćeš biti gord u napadu. Oni nemoćni ufali su se u Boga da će im samo On pomoći, ti moćan njima sada kažeš da im ni Bog ne može pomoći. Da su oni sami sebi svojim grešnim postupkom i odlukom presudili. Oni su bili nenaoružani svime, osim ljubavlju (za tebe, njima neznanoga). Ti si sada naoružan svime, osim ljubavlju i razumijevanjem (prema njima, znanima).
Oni su tada sebe cijeloga za tebe u najokrutnije vatre bacili. A ti sada sebe cijelim njih žarkim umovanjem gađaš i salonskim prosudbama (pro)ocjenjuješ. Ta baš oni su ti omogućili da rasteš. I narasteš. Da pokažeš kako znanje o ratnom djelovanju koje ne poznaješ i neprokušani, darovani život, mogu napuhati. Uzoholiti. Zapravo, otuđiti!
Spasile su te mlade i još nerođene godine, smjestio si se u studentsku i radnu obvezu, opravdano zdravstveno stanje i profesionalno usavršavanje, baš dok je grmilo i gorilo. Ma pošao i preko granice Lijepe naše, jer idealno posložena, jednostavna teorija, draža je i lakša nego loša i zahtjevna, složena praksa.
Da bi ti 2000.-ih godina duhovno, moralno i materijalno bio čist, neki drugi su se 1990.-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prljali. Dali su se zaprljati. Ti si sebe (sa)čuvao čisto i (ne)sebično zbog egzistencijalnih, razumljivih razloga - da imaš živu glavu. Da jednog dana možeš i docirati. Moralizirati. (Pr)osuđivati. Sasvim legitimno. Ali takvi iz svoje fotelje uspostavi tog legitimiteta koji tebi sva prava daje, nisu ama tebe doprinijeli. Njihov miris kućnog doma omogućili su usmrđenost, osakaćenost i smrt nekih drugih, od njih i njima dalekih tijela. Kojima ovi nisu ni primirisali.
Koja sterilna, neživotna sloboda. Koliko distancirane, bljutave dobrote. Ne vole svi i ne mogu svi biti sol zemlje. I nije to lako. Ne mogu te moralne, pobožne i duhovne veličine, ti propupali trsovi iz Božjeg vinograda u kojem oni točno identificiraju i lociraju žito i kukolj, i tko na koju stranu završava, ne znaju oni što znači dopustiti svojoj visosti da se oplijeni. Da te puščano zrno i tenkovska granata pretvore u zrno poput soli i njime nahrane zemlju. Da bi ti mogao cvjetati, rasti.
Kako je dobro i mudro govoriti o Bogu, a nikad ne doživjeti najbrutalniji, najnezamisliviji susret s utjelovljenim Đavlom. Tebi je već sad znano što znači u Susretu Vječnosti drhtati pred Bogom, ali ne i pred zemaljskom Sotonom.
Kako je primjereno kad iz toplog doma u miru, godinama poslije (ta, narastao si), sudiš hrabrog ratnika s opkoljene hladne bojišnice. Hrabrost je božanska krepost. Lijepo je kad sit, iz pozicije pune trpeze, prozivaš hladnu pustinju; nekoć izgladnjelog vojnika koji je jeo plijesni i crve, žedan pio blato, močvaru i mokraću. Da, baš i upravo to!
Mi smo, zahvaljujući njima koji su bili Božji suradnici u izloženosti svoga života za drugoga, preživjeli rat. Ali nećemo dopustiti da oni mir prežive. Jer sada je došlo naše vrijeme. Da se mi prljamo i zaprljamo. Oni za državu, narod, građane, živote, za svetinje koje su znak vječnoga. Mi za nikoga i u ništa! Za sebe i svoje umovanje! Kako je slijepo i gotovanski govoriti o cilju, o vječnom spasu duše, ne poznavajući i ne prošavši strmim stazama, hrvajućim kušnjama i odbijenim napastima koje do cilja, mnogima nevidljivo, vode…
Vjerojatno ste čuli, prema njihovom vlastitom kazivanju, kako su mnogi hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, u nekim akcijama, odnosno trenucima za koje su mislili da mogu biti presudni za njihov ovozemaljski život, nosili ručnu bombu. Uz opremu po obrambenom zadatku, oni su imali i rezervnu, spasonosnu opciju. Ako se dogodi situacija da živi padnu u ruke srbijanskog agresora i četnika, radije, bolje – da, baš te riječi – radije, bolje sam sebe raznijeti bombom, odvesti u smrt, nego sebe predati kao divljač, meso, lovinu, koljačima i egzekutorima koji imaju samo ljudsko obličje, a činili su ljudskom umu i poimanju nezamisliva, najstravičnija zvjerstva, da je i epitet životinjski za njih povlastica.
Trebaju tako teže kvalifikacije napadača s kojima su bili suočeni naši vojnici u obrani, jer ti su (ne)ljudi njih i civile svih uzrasta klali, masakrirali, nabijali i razapinjali na cijevi topa, rezali komade njihovih tijela, gazili tenkovima, palili ih i mlatili, strugali, vrške oružja, cijevi iz kojih izlazi metak, gurali u njihove genitalije i osjetila… Teške riječi? Našoj čistoj duhovnosti i laboratorijskoj etici pojmiti… Mi neokrznuti i zaštićeni, oslobođeni, dvadeset i šest godina poslije, možemo barem toliko pročitati. To navedeno je taksativni minimum sustavnih zločina koji su za počinitelje toga nad hrvatskim narodom nekažnjeni.
Možete li u svjetlu, odnosno tami takve činjenice, zločina, pokušati - pokušati - barem malo ući u glave i duše naših branitelja, ljudi koji su najkonkretnije živjeli Isusovu oporuku: 'Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje' (Iv 15, 9-17). Pa razumjeti, 'prihvatiti' tu njihovu ručnu bombu? Je li to teški i nemogući zahtjev milosrđa prema njihovom zadnjem trenutku dostojanstvene smrti - koja inače znači umrijeti u borbi, od granate, metka. Za bitke po ratnim konvencijama, oni su srcem i tijelom bili spremni. Monstruoznošću JNA i srpskih četnika pak bijahu zatečeni.
Pa im dopustiti da u trenutku prijelaza, napuštanju zemaljskoga koje su oni vidjeli u najstrašnije pomračenoj verziji, presude sami sebi? Da ionako već satrveni, izmrcvareni i izmučeni, zbog drugoga, njima i nepoznatih ljudi, ali sunarodnjaka, zbog svih nas; da tim trenom aktiviranja bombe oni postave granicu đavoljem očitovanju mučenja i kasaćenja. Da izmaknu Sotoni barem u jednom, zadnjem trenutku svoga života. Jer baš do tog zadnjeg trena, sve od njega su trpjeli i podnosili. Smrt bi ionako nastupila. Vlastitim raznošenjem, to je iskustvo ratnika u paklu, ona poprima imalo, mrvicu podnošljiviji, kraći, 'manje' mučenički završetak.
Oni su tako živo vidjeli đavolje lice i najdirektnije doživjeli njegova zvjerstva, da su bili spremni od Sotone 'spasiti' se, obraniti, vlastitim kratkim potezom oduzimanja svog života. Možete li razumjeti da je to bio jedini, jedini trenutak kad su poželjeli i htjeli obraniti sebe!?
Sve dotad oni su mislili na vas, nas. Branili su i spašavali druge, izručeni do krajnjih, do prosječnom organizmu i čovjeku neizdrživih tjelesnih i duševnih granica. Je li teško, neprirodno, je li to nije u sferi ljudskog instinkta i poštovanja, da se žrtvi pokloniš, zahvališ joj i pred njom zašutiš…
Otrov u rukama generala Slobodana Praljka u haškoj sudnici 29. studenoga 2017. g. bila je ona u ratnim danima nekih njegovih suboraca pripremljena ručna bomba. Da smo se imalo spustili do ikoje razine pakla kakve su doživjeli naši branitelji, shvatili bismo da su to izuzetno izvanredni, s ničim na ovom svijetu neusporedivi trenuci.
Shodno svojoj (na razne načine uvjetovanoj) osobnosti, koju bi kod kršćanina dominantno trebao određivati odraz Isusa, ljudi različito reagiraju i odnose se prema situacijama. Bog je stvoritelj originalnih individualaca, a ne kloniranih kopija.
Imanentno ljudskoj zrelosti (a kamoli suosjećajnosti), svaki čin i osobu trebalo bi promatrati u kontekstu i okolnostima života. Nije to relativizacija univerzalnih moralnih načela, situacijska etika, oslobađanje od odgovornosti za osobno poduzimane čine. To je ponizno priznanje da postoje granice i situacije koje se načelno ne odobravaju, ali može ih se razumjeti. No. Toliko je oko nas sasvim i već pobožanstvenjenih, da su odmakli od mnogih sastavnica svoje, Bogom darovane, ljudske naravi.
Kršćani za svoga i suca svih ljudi imaju Oca Milosrđa. Koji je iznad svake ljudske logike, postupanja i u decimalu već na zemlji, od strane samo-presuđenih pravednika, izračunate mjere nečije svetosti i poznavanja Božje razjarenosti postupkom nekoga. Crno-bijeli svijet i bešćutna zakonska rigidnost koja ne ponire u boli čovjeka, ne spušta se s tobom u tvoje ponore izmučenosti i patnje, nego te kao s vrha bunara, na sigurnom i zaštićena, duboko dolje promatra kao farizejski vlasnik i upravitelj Božjih sudova i pravila, završila je s pojavom, dolaskom Isusa Krista. O, kako je to selektivno čistunstvo uzdrmala i poništila!
Koliko smo Kristovog duha oživotvorili, pripada u konačnici odrediti Bogu Ocu. Dobro je pred sobom imati ljude od primjera i uzora. Katolici to osobito imaju u svetima. Ali, katolički svetac i blaženik čovjeka (u potrebi) ne zakucava odrješitim stavovima odbačenosti, oštroumnog pogleda i zabrinuto rotirajuće glave s uzdahom, glede nečijeg spasenja (pritom on kao vrli predavač misli da testove Odozgor najtočnije rješava i sigurno prolazi). Bog se spustio do čovjeka, ali čovjek se do čovjeka ne spušta…
Temeljni životni stav svakoga, a katolički sveci to su iz sveg srca izricali, trebao bi biti u ovome: „Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: 'Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako, u sebi, molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem'. A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože, milostiv budi meni grešniku!' Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen" (Lk 18, 9-14).
Vjerujem da nitko od Hrvata katolika posljednji čin generala Slobodana Praljka ne ustoličuje niti promiče kao preporuku, rješenje i uzorni primjer koji treba nasljedovati. Ali, kad se to već dogodilo, trebali bismo i je li tako teško (pokušati) ući u dušu te osobe, osjetiti tamu i svekoliku napuštenost kojima je bio izložen, čameći u tamnici četrnaest godina. General je bio spreman omalovažen i ponižen pet tisuća dana biti u ćeliji, živeći krepost nade – dajući prostora, vjere, šanse zemaljskom sudu da činjenice i dokaze uvidi i prihvati.
Kako je s osmijehom i pjesmom, s himnom Lijepoj našoj i rukom na srcu, dragovoljno otišao u Haag, siguran u svoju nevinost. Koja naivnost!? Toliko lucidan, prodoran i oštrouman čovjek, u osuđujuću presudu (tada) nije vjerovao. Samouvjereno, odvažno. Opet hrabro, opet izručuje svoj život – opet za nas, drugoga. Misleći kako na ovom svijetu uvijek pobjeđuju razum i dobro. Dobro na ovom svijetu uglavnom trpi. Ali ga dubinski, često neprimjetno, nevidljivo, nosi. Ali da. Ne mislite vi kako ste u Haagu i vi osuđeni.
Poštovani i dragi Generale! Je li moguće da ste previdjeli kako se ne idete izručiti sudu prava, pravde, činjenica, materijalnih dokaza, nego političkih spletki, ovozemaljske farse i đavoljeg vrtloga? Je li moguće da Vi, Generale, koji ste se razumjeli u zakone filmske režije i rasvjete, niste naslutili kolika se tama bezakonja i drama čiji je redatelj sam Lucifer, u Haškom sudu krije? Jeste mislili da se predstave režiraju samo na kazališnim daskama, filmovi snimaju u studijima, a scenarije da pišu samo dramaturzi s umjetničke, filmske akademije? Ne. Vi ste sve znali! I usprkos i unatoč tome, smjerno ste otišli i njima, neprijatelju se predali! Ne proklinjući tamu, nego je želeći (pr)osvijetliti! Hvala Vam za Vaša časna uvjerenja i najiskrenije namjere.
General Praljak za nas je i dvije zemlje, Hrvatsku i BiH, ali baš sve učinio. On koji je svojim junačkim djelovanjem u ratu omogućio skidanje okova ljudima, u miru ih je bio spreman na sebe staviti. On koji je vraćao dostojanstvo potlačenima, svoje je dostojanstvo u tamnici pristao gubiti. Bio je spreman na još jednu, (pravnu) borbu prsa u prsa, misleći da se u Haagu ratuje po pravilima zakonitih i općeljudskih, a tek humanih, konvencija.
No. Ima i brižnih katolika koji ga nisu bili spremni pomilovati, pomazati niti jednom, posljednjom riječju: 'Razumijem te – zašto si to učinio. Ne sudim ti'. Jer, „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“. Isus je to rekao Đavlu kušan baš u pustinji.
Čovjek, prah i pepeo, zabrinut je eto za vječnu sudbinu generala Praljka više od samog Boga! Katekizam KC-a u broju 2283 kaže: „Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život“.
Kako reći da je General otrovom presudio svome tijelu, kad su godinama prije toga njemu već presudili!? Kako reći da je sam sebe ubio, kad je pet tisuća dana pokazao što znači biti ubijen, a ipak stameno živjeti!?
Vjerujem da je milosrdni Bog pomilovao dušu svoga suradnika u čuvanju zemaljske nam domovine, koji je pokazao kako dosljednost najvišim idealima – istini i pravdi – može biti brutalna, okrutna. Ako je General na svoju stranu vage stavio teške, božanske utege istine i pravde, mogu li suci njegovog zadnjeg čina na svoju stranu staviti tek jedan uteg - biti 'samo' čovjek!
Smijem li, mogu li biti, pa i slabi čovjek? Zbog takvih je Isus došao. Samo takav upoznaje i kuša Boga Milosrđa. U suprotnom, tko je pomilovani objekt Božje slave? Njegov Sveti Duh u Hebrejima 4, 14-16 kaže: „Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa — Isusa, Sina Božjega — čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima (suosjećati s našim slabostima), nego poput nas iskušavana u svemu, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas“.
General Praljak je radikalno pokazao kako mu ovozemaljski život i tjelesna sloboda nisu apsolutna kategorija. Želi i radije će pred Vječnog suca, iako zna da je taj zadnji čin suprotan volji Vrhovnog Gospodara. Ta jedino mu baš i upravo On, na toj zadnjoj i vječnoj postaji, kao poznavatelj istine i djelitelj pravde preostaje!
General će radije poslušno i pokorno izvršiti od samog Boga dodijeljene mu čistilišne odredbe, nego đavolje zemaljske laži i podvale. Ide on pred vrhovnog Suca, od kojega haški ne strepe niti ga poznaju. Vojnički i za života nadljudski hrabar, kako je samo u tom svom zadnjem činu bio ponizan! Odvažni redatelj, tu je zadnju ulogu izveo i on osobno potresen. Pri ispijanju otrova nije bilo goropadnosti u Generalovom držanju i pogledu. Niti nekog osvetničkog, slavodobitnog osmijeha na njegovom licu, kao da ičim pokazuje svoju nadmoć. Bili su to ozbiljni pogledi i pokreti vlastite osviještenosti i potresenosti kako čini ono što znači napuštanje zemlje, odlazak.
Ispio je čašicu malo drhtavim prstom, pogleda uvis. Njegove inače tople plave zjenice bile su na tren u grču, i prije nego je ruku spustio a otrov njime prokolao. Bijaše to Generalov Treći, Šesti i Deveti Čas – vrhunac razapinjanja. U tami predade svoje tijelo pred haškim i skrivenim sucima. Hrvatski narod se potresao. U Jeruzalemu se hramska zavjesa bila razdijelila, otvorila i naznačila pobjedu Kralja. U nizozemskoj sudnici haška zavjesa se povukla, spustila i objavila poraz svake ljudskosti i pijunića kraljevića. Kao nekad satniku za Isusa, baš u tom trenutku i tek sada, mnogima su se oči za Slobodana Praljka odjednom otvorile. Iznenada progledaše. Prosula se jeka: Ovaj čovjek uistinu bijaše pravedan, nevin. Nekad ključne životne spoznaje tek i samo smrt može dati.
Slobodan Praljak, smrtan i grešan čovjek, za svog je života učinio besmrtna i sveta djela. On, svjetovan i zemaljski, učinio je neizmjerna duhovna i nebeska dobročinstva. On je branio Božju sliku na ovoj zemlji, najsavršenije djelo njegovih ruku – čovjeka. I to različitih vjera i naroda.
Ne treba li ovaj poseban i potresni trenutak hrvatskog naroda u potrebi, tek i samo jednu poželjnu osobinu – razumijevanje (određenog čina, osobe). Razumjeti neko postupanje ne znači ujedno ga i opravdavati, promicati kao poželjno. To ne znači zlo nazvati dobrim. To samo, samo znači: ra-zu-mje-ti. Bog slobodnu volju čovjeka poštuje. I čeka ga do zadnjega. Ali mi, eto, ne. Da se nas pita, stvorili bismo čovjeka robota. Kao što ga na ovoj prolaznoj zemlji i stvaramo. Život je puno više i složeniji od steriliziranih robotskih pokreta. Što im fali? Duša…
Razumjeti Generalov čin minimum je izraza poštovanja prema Žrtvi tog čovjeka koju toliki pobožnici i pravednici ovoga svijeta nikad neće i nisu ni pozvani ostvariti. Možda kažete, Što vrijedi čovjeku da sav svijet osvoji, a dušu svoju izgubi? Praljak svijet nije osvajao. Nego se svijetu podložio. Od Zla i zločina ga branio. I na kraju iz njega prljavog, svjesno otišao. Gladan i žedan Čistoće! Pravde! Istine! Mira! Slobode! Željan konačne Pobjede! Sve to, gore ga čeka…
Razumijevanje Generala zahtjeva i potreba pijeteta prema njegovim zaslugama. Izniman je osloboditelj potlačenih ljudi 1990.-ih u Hrvatskoj i BiH, koje svijet kažnjava jer su izborili slobodu i još uvijek vape za pravednošću.
Ne uspoređujmo Praljkov čin s mučeničkim činima svetaca i blaženika: svećenika, biskupa, redovnika, Bogu zavjetovanih i svetim uljem pomazanih apostolskih osoba, koji su svoje tamnice i etikete drugačije od Generala kraju priveli. Oni su tim više opečaćeni dati se zdrobiti poput svoga Zaručnika. Tko od nas ima pravo, poslanje i (od koga) mandat odrediti zadovoljavajuću mjeru ičije svetosti i odvažno reći: Ali još samo ovo i ovoliko ti je nedostajalo za konačnu nagradu?
Tko od ljudi posjeduje metar nečijeg sigurnog prolaza do Prijestolja? Svaku ljudsku mjeru i natjecanje u (samo)dopadnom poznavanju Božjih odluka poništava Isusova otkupiteljska smrt i božanska krv na križu, koji je poniženje i poraz preobrazio u pobjedu i spas. Isusova krv i zasluge će obuhvatiti i otvoriti prolaz, ufam se i molim, i izmučenom čovjeku Slobodanu Praljku.
Krist i nauk Crkve razlikuju osudu grijeha od suda osobe, čuvajući i u stanju ljudskog pada temeljno dostojanstvo čovjeka kao slike Božje, koju je ovaj nekim postupkom zatamnio. Ljudi su u Isusu presudili samog Boga, no Bog je pokazao da i tome unatoč, nema situacije u kojoj On odustaje od čovjeka; koju Otac u svojoj darežljivoj i sveobuhvatnoj ljubavi ne može upotrijebiti kao ukrcaj u pokajanje i Njegov vječni zagrljaj.
Postoje trenuci u životu kad je potrebno primarno izraziti emociju. Tragom Pavlove Rimljanima, 'Plačite s uplakanima'. U zahvalnom sjećanju kako je i Isus izrazio emociju plačući nad Lazarom, Jeruzalemom… Smrt Slobodana Praljka takav je trenutak. Ona je, nažalost, najsnažniji operativni zahvat u skidanju zemaljskih politikantskih mrena, detronizaciji zabluda i podvala svjetskih moćnika, o pravednoj obrani cijelog jednog naroda - hrvatskoga.
„Ako te budu osuđivali, sjeti se da su mene osudili prije tebe. Ako te budu odbacivali, sjeti se da su mene odbacili prije tebe. Ako te bude boljelo, sjeti se da sam ja patio prije tebe. I vrijedilo je“ – Isus Krist, Gospodar nad gospodarima. Vlast nad vlastima. Kralj nad kraljevima!
