Tako je šokac Domagoj Vida pozdravio svoje sugrađane na dočeku u Donjem Miholjcu, potaknuvši ih da na pozdrav 'Hvaljen Isus i Marija', pa i u masi na gradskom trgu u slavlju sportske pobjede, treba uzvratiti s 'Navijeke'. Jer to je puni oblik. S time je odrastao, to ne zaboravlja ni uz ponude iz Premiershipa. To ga i drži. Nema zatajivanja vjere roda svoga. To pokazuju igrači i izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije.
Nogometaši su zasolili bljutavo stanje u Hrvatskoj gdje 'službene' poluge društva ne odgovaraju narodu na njegov zov, gase i (de)montiraju njegove pozdrave i pjesme. Gdje je vlast toliko tvrda i na se usmjerena, da za svjetske Viceprvake ne želi (do)pustiti niti izvođenje jedne jedine, Thompsonove pjesme. Oni su u Rusiji mogli cijela svoja tijela polomiti, ovi na zagrebačkom trgu ne mogu ni jednim prstom glazbenu matricu pokrenuti. U svijetu si prva, a u vlastitoj zemlji zadnja rupa na svirali.
Bolno je izbliza vidjeti njihova lica, tu kao djetinju čežnju Vatrenih, dok čekaju smilovanje 'tonaca', podlogu za svoju glazbenu želju na dočeku u Zagrebu. Taj pogled i okret Luke Modrića prema njima, sve zna ali i prašta. Ta njegova zadivljujuća staloženost, iako se dogodio trzaj... Koliki bi prema tome nekome u svojoj veličini (opravdano) skočili: 'Ma kako se (meni, nama!) to usuđuješ raditi'. A Luka je miran, gleda i čeka… I svi suigrači. Oni napadaju gol samo na nogometnom terenu, ne položaje 'svojih' ljudi u državi. Koje veličanstveno držanje!
U svojoj Hrvatskoj ne kontrolira on teren, nego njega kontroliraju i doziraju. Na travnjaku svijeta on povezuje, na hrvatskom pločniku njega razvezuju. Na stadionu suparnički igrači su vidljivi, organizatore dočeka na trgu ne vidiš. Niti oni tebe čuju. U svojoj zemlji, u trenutku nastupa Thompsona kojega vole, Vatreni su bili na tuđem terenu. Oni su za Hrvatsku nadljudski davali sebe trideset dana, a njima u Hrvatskoj ne mogu se dati ni tri glazbene minute. Neka pati, koga smeta. Prvak svijeta nije i prvak svoje države.
Dirljivo je vidjeti kako su svi igrači umah, istovremeno poskočili od radosti, kad su barem u suho počeli Geni kameni. Koliko isto dišu. Ali. Ni to nije dosta. Nećeš ni u suho. Nego u ništa. Toliko ignoriranje glazbene podloge i sječa tona mikrofona, da se ne dogodi niti nastavak Thompsona u suho, znači: Prihvaćam tvoj uspjeh, ali ne i tvoje osobne afinitete u njega ugrađene. Uzimam tvoj rezultat, ali odbacujem tvoj pogon. Ono što tebe pokreće. Zanimljiv si mi i uzimam te u dijelovima, ne u potpunosti. Iako si ti i mene u svijetu učinio velikim baš cjelinom svoje osobe. U koju su utkane i Thompsonove pjesme.
Kako je samo Luka, molećivo, s djetinjim osmijehom (a sam ima troje djece), iz dubine svojih pluća, publiku u Zagrebu ponizno upitao: 'Imamo samo još jednu želju. Geni kameni. Može li?'. Kako mio pokret glavom, koje toplo traženje dopusnice? Jer propusnicu za Thompsona uza se sami su izborili. Prvak i najbolji igrač svijeta, kojega bi čestitari trebali salijetati u tome koju glazbenu želju mu ispuniti, publiku sam za sebe, za svoj tim, njihovu igračku himnu moli. Poniznost je porazila poniženje!
Ali. Ako su igrači još i primili priznanje prisutnih, organizator je učinio da Thompson bude tako ponižen. A u svemu tome, i on samo pruža blagi pogled i osmijeh. Zapara tolika bešćutnost, ustrajnost u odluci da Thompsonu nema pjevanja - kad njegovu, njegovu!! Pjesmu 'Lijepa li si', pored njega tamo živog i prisutnog, čuješ kako pjeva Klapa sv. Juraj. Thompson se mora nadglasavati da dođe do glasa, da ga se čuje, u svojoj pjesmi. Prognan iz svoga autorskog djela.
To mi je bio vrhunac bezobrazluka u odluci: 'Njemu nema nastupa!'. Ne smetaju pjesme, nego njihov izvođač. Ono što on ljudima znači i donosi. Pa 'Lijepa li si' dajemo klapi. Ne sjećam se kad je netko javno tako bio ponižen, da te netko tako direktno gađa, kao što je tada na pozornici Thompson. Uz sve što mu stalno rovare i kako ga zlostavljaju. I na sve to, taj čovjek ponaša se kao da se ništa ne događa. Ostaje na pozornici, daruje blagi pogled i osmijeh. A bilo je za plač i bijeg. Ali Thompson je hrvatski branitelj. Preživio je on žešće tonce i organizatore pred sobom.
Hrabrost do kraja pokazali su reprezentativci i kapetan Modrić. U televizijskom prijenosu njihovog prijevoza u autobusu od aerodroma, jasno sam čula trenutak kojeg je snimila kamera. U razgovoru Modrića i Thompsona, Luka kaže: „To je bio naš jedini uvjet. Rekli smo, svi igrači, da je to uvjet“. Providnost je htjela da se to čuje. Poruka jasna. Bravo kapetane! Thompson na to skrušeno šuti i ne odgovara. Samo odsjeva mirom. Koliko su toga čovjeka napadi izbrusili, ozračili, da sjaji u licu. S osjećajem poštovanja i malenosti pred tolikom željom reprezentativaca da bude u njihovoj blizini.
Dok ti u vlastitoj zemlji ne dozvoljavaju da opjevaš pogon tvojih eritrocita, ljudi diljem svijeta govore o čudesnom iskustvu koje su im svojom snagom i strašću pokazali naši reprezentativci. „Ti su mladići riječ tim iznova definirali. Dali su joj novo značenje“, poručuju stranci. „Njihovo ostavljanje duše na terenu“ dovelo je do toga da su za Hrvatsku gorljivo navijali ljudi i iz zemalja koje smo pobijedili: Argentine, Rusije, Engleske, Danske. Kolika je to dotaknutost Hrvatskom, kad i protivniku ne ostavljaš gorak okus poraza ni poriva za 'osvetom', nego ga 'pridobiješ' da se i zaljubi u tebe. Da. Po Reprezentaciji, svijet se u Hrvatsku baš zaljubio. Jer igrači su pokazali vrline koje se cijene.
Pokazali su predanje bez kalkulacije, samopouzdanje bez oholosti, ambiciju bez umišljenosti, jednostavnost i samouvjerenost bez nadimanja, prepotentnosti. Izjavama u Rusiji i po dolasku u zemlju poručili su koliko žele biti blizu i s nama, dodirljivi, dotaknuti. Koliko misle i u sebi nose mjesto, prostor iz kojeg su potekli. Marljivim radom koji je oplodio njihov talent anulirali su kompleks manje vrijednosti. Neće nam drugi diktirati. Mi se znamo postaviti. Baš to pokazali su u upornosti da ih Thompson prati. Da s njima u avionu ne lete maskote koje bi svoju slavu htjele na tuđoj grbači.
Hrvati su na takvo ponašanje uzvratili: 'Konačno sol koja daje okus! To trebamo i to smo htjeli'. Ipak, nekima je to papar koji prži i žesti, pa su se na trenutak povukli. No bio je duh takvih u nedavanju glazbene podloge i gašenju mikrofona, ne samo Thompsonu, nego to je uskrata igračima.
Sve riječi, postupanja, stavovi, osjećaji i simboli koji su u Hrvatskoj 'službeno' nepoželjni, kritizirani, prozivani, omalovažavani, osuđivani, po Reprezentaciji na Prvenstvu u Rusiji briljirali su u svom punom sjaju, i to na svjetskoj pozornici. U Hrvatskoj si zbog očitovanja ljubavi prema svom narodu, vjeri i domovini, prema svom glazbenom ukusu, ponižavan, zbog spomena i zaštite hrvatstva izrugivan, baca te se na koljena i naziva nacionalist, ekstremist, klerofašist, ustaša.
A onda te Reprezentativci pred očima svijeta iz osuda baš u tom području podignu, sve te etikete demantiraju, bez ikakvih borbi u opravdavanju to kao krpom lagano obrišu. A narodi u svemiru kliču: Koje dostojanstvo, kako poželjno i dragocjeno! I kažu da baš to pobjeđuje. Svijet je s velikim odobravanjem prihvatio kako su igrači predstavili hrvatski identitet.
Hrvatske reprezentativce svjetski mediji nazvali su djecom rata. Fasciniralo ih je da su na vrhu svijeta oni koji su život započinjali pod uzbunama u podrumu. Sada su neogorčeni, svjetski uspješni mladići koji pobjeđuju, a bili su napadnuti 'u provinciji', prognani, njihova rodbina stradala i ubijena.
Nisam u euforiji zbog uspjeha Hrvatske nogometne reprezentacije. 'Samo' imam osjećaj darovanosti i potvrde svijeta ljepoti i veličini, sposobnosti hrvatskih ljudi, njihove duše. Ne lebdimo, nismo u ne-kontaktu sa stvarnošću, da smo zaboravili kako teško jest. Baš suprotno. Hrvatski reprezentativci i izbornik Dalić vratili su nas u stvarnost. Pokazali kakva ona vani jest i kakva može i kod nas biti. Samo je pokrivena, jer je na mjestu tonca i organizatora onaj tko ne može i ne želi prstom maknuti. Pa makar to bila i glazbena želja prvaka svijeta. Koja zadojenost, rigidnost!? Strašno!
Strane objave pokazuju koliko se svijet zaljubio u hrvatsko domoljublje. Kako je pomilovao i podsjetio na naše križeve. Uzdignuo je grumene naših trpljenja rekavši: Oni su zbog toga takvi ljudi, igrači, dostojni titule.
„Hrvatska povijest puna je patnje. Patnja ih je 'nahranila' da postanu jači od ičega. Stoga su počeli sanjati... Pokazali su Hrabrost. To savršeno opisuje taj tim i zemlju. Hrvatska je pokazala nevjerojatan duh, vjerojatno jer su njeni igrači čuda. Oni su prošli kroz pakao godinama prije nego su doživjeli nebo ovo ljeto u Rusiji. Mnogi su odrasli za vrijeme hrvatskog rata za neovisnost, slušajući bombe i metke. Jedanaestogodišnji Subašić vidio je kako gori njegova kuća“ to je obrazac onoga kako je svijet pratio i što piše o našoj reprezentaciji. Nisu to pisali hrvatski desničari i nacionalisti.
„Hrvatska je pobijedila talentom, ali najviše svojim nevjerojatnim razmišljanjem, stavom, mentalnim sklopom. Prevladavati prepreke, jednu po jednu. Ova čudesna generacija nadišla je sve probleme, političke, ekonomske, korupciju i huligane na stadionima. Hrvatska je donijela osmijeh na lica svojih ljudi. Došli su do finala što nitko nije očekivao i ukrali su srca milijuna svih koji su ih gledali. Imaju igrače koji su jednostavno neuništivi“ tako naše reprezentativce predstavlja Soccer stories, uz poruku 'Hrvatska zaslužuje naše poštovanje'.
Ne samo da je Hrvatska topla. Nego smo uvidjeli da ni svijet nije hladan, koliko je željan osjećaja. Čezne za emocijom. Fasciniran je ljubavlju reprezentativaca prema svojoj domovini. Zadivljen je preživljavanjem u ratu, kao da su tek sad saznali kroz što smo prošli.
Svijet je rekao: Mi mislimo da to vrijedi spomenuti. Da za to treba igrati. Da je žrtva zalog uspjeha i pobjede donosi. Po hrvatskom primjeru vjernici i nevjernici bili su zadivljeni biblijskom i činjenicom kako smrt jednog sjemena donosi život mnogim drugima. Poželio je kod sebe odjelotvoriti te dragocjene uvide. Iako čovjeka i narod koštaju. Vidjeli smo sliku svijeta o kojoj nam naši 'vođe' ne govore. Nisu nam rekli da i stranac želi snagu, poriv, postupanje, srce koje proizvode geni kameni. Princip posvećivanja sebe, svojih rezultata za drugoga, zajednice koje si dio. Jer Lijepa li je!
U svakodnevici Hrvata priječi se pokazati tko smo i što možemo, kako plodonosno živjeti i izvana. Jer naša unutarnjost nije gnjila. Opstati u tolikim povijesnim iskušenjima i zatiranjima može samo duh u Bogu ukorijenjen. Najviše kaže i oči otvara uznesenost malenih koja posramljuje goropadne. Sada vidimo kako pojedinci, poput sportaša, mogu pobjeđivati i uzdizati se nad neorganizirane sustave i nenarodne strukture, bez političke i društvene podrške duhu koji je igrače podizao i do pobjede vodio. Rezultirao ponosom i dostojanstvom.
U svemu oko Prvenstva izbornik Dalić, Reprezentacija i navijači izveli su dirljivu predstavu u puno činova koja predstavlja više od nogometa. Nisu to bile samo sportske taktike, nego životni stavovi i borba za uvjerenja. Naši su se igrači i prije nagledali svijeta, a sada su to priuštili i svojim zemljacima kao kolektivu. Svijet po Prvenstvu nije više vidio samo njih, pojedince sportaše, nego je poželio upoznati njihova djetinjstva i obitelji, narod i zemlju odakle dolaze. Posezao je za njom do njenih početaka, do hrvatske borbe za slobodu, želeći proniknuti u pozadinu i razloge uspjehu Vatrenom. I poželio je doći u našu domovinu, čak i učiti naš, hrvatski jezik.
Trud i uspjeh igrača nije rezultirao samo naslovom viceprvaka, Zlatnom loptom za najboljeg nogometaša, nego Hvalospjevom i priznanjima duši cijelog naroda iz kojeg takvi igrači potječu. U Rusiji se svijetu otkri(va)o profil cijele jedne nacije. Hrvatske. To se dogodilo mimo naše namjere. Time smo darovani. To su 'proizvele' nebrojene žrtve u našoj domovinskoj prošlosti. I oni su po našim igračima dobili zasluženi, sada planetarni spomen. Kada te neće podići domaći lokalno, hoće stranci globalno.
U vrijeme rušenja hrvatskog imidža 'domaćom' anti-diplomacijom, tolikim lažima i namještenim procesima, igrači su pokazali da se može uspjeti unatoč maćehinskim ambijentima i neprijateljskim uvjetima. Podigli su Hrvatsku svojim izgaranjem i opjevali je kao roditeljku, majku, zahvalni za njenu kolijevku.
Izbornik Zlatko Dalić i Hrvatska nogometna reprezentacija svijet su neustrašivo zagrlili i opasali svilenom trobojnicom koju je divno opjevao Silvije Strahimir Kranjčević.
Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!
Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren - đulistane
I morske vile dah.
Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom mom se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Tek kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
Ines Grbić | medjugorje-info.com
