P. Ike je, vjerujem po mišljenju mnogih, primjer onog ratnika, fajtera, aktiviste, vođe. Takvo angažirano zauzimanje, uz njegovu poduzetnu narav, uvelike mu omogućuje i zvanje svećenika. Jer poziv svećenika, u startu i elementarno, temeljen je na slobodi od obiteljskih veza i (bračnih) obaveza, usmjeren k drugome i sveobuhvatnijemu (sakramentalno i pastirsko posredovanje Krista u spasenju svijeta).
Duhovni poziv znači i slobodu od vezanosti za (obiteljske) odnose ovoga svijeta. Kod svećenika i redovnika, zrelog u odluci da posjedovano ostavi, odrekne se stvaranja obitelji i cjelokupno predan slijedi Isusa, više nema razloga da osjeća grižnju savjesti ili čini grijeh zanemarivanja prema bližnjemu, jer ne treba izvršavati obveze u onome gdje je krvno, rodbinski niknuo. To više nije njegovo poslanje. Uzet je iz obitelji i poslan župi, biskupiji, Crkvi, na raspolaganju svim ljudima.
Karakteristike koje p. Ike navodi da bi trebale resiti muškarca zaista jesu poželjne osobine za muškarca u svakom vremenu. Sve što od Boga za dobro čovjeka dolazi nije konzervativno ili moderno, nazadno ili napredno, nego vječno. Tako i vrednote koje su u nama kao Božjem djelu i stvorenju upisane - nisu od jučer, za danas ili za sutra, nego za uvijek. Za sva vremena.
P. Ike darovan je pojašnjavati nauk i stvarnost Katoličke Crkve, vječne vrednote i spasenjske istine, doktrinarno, ali i estetski lijepo, retorički, poetski. Svećenik je izražajne, sugestivne propovjedničke karizme, suptilno uviđa pojave i procese. Izražava se istančano, kao epičar i liričar. I baš u tom segmentu, načinu na koji se izrazio u jednom dijelu svoje objave o muškarcima, zamirisalo mi je na omalovažavanje dužnosti koje su sastavni dio kućanstva, obiteljske svakodnevice, koje je i muškarac itekako sastavni i sa ženom potrebno (su)nosivi dio. A u korijenu svake od tih obveza upravo je ono što Isus navodi kao kraljevanje - to je služenje. Ima li većeg testa naše poniznosti i potvrde da nas vrijednima čini Božja ljubav, a ne količina, uspjeh i razina naših djela, nego kada si neznatan, anoniman, a vrijedan, pouzdan i odan u djelima svoje, široj javnosti nepoznate, a zahtjevne obiteljske svakodnevice?
Umanjenice koje je p. Ike koristio (ženica, dječica, sinčić, igrice, parkić, kućica), u meni nisu izazvale dojam razdraganosti što deminutiv inače znači, nego 'podrugljivosti'. Ali valjda je to u kontekstu umjetničkog stila koji ide uz opis njonje muškarca. U 'mjerenju' ili usporedbi veće uzvišenosti pojedinih djelovanja, ne smatram prikladnim 'suprotstavljanje' izvršavanja svakodnevnih obveza, radnih navika, zahtjeva uredne, funkcionalne i odgojne životne egzistencije („kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, popraviti kvar, s obitelji odlaziti na izlete, igrati se s djecom“) u odnosu na „rukovati oružjem, rješavati razmirice, ukrotiti nasilnike, preuzeti inicijative u gradu, organizirati zajednice“ - ove zadnje kao one koje privilegirano i jedino znače 'spašavati čovječanstvo'.
Što je u pozadini toga da oženjeni čovjek želi i radije bi 'umirao' za (tebi nepoznato, apstraktno) čovječanstvo, a ne umire mu se za svoju (tebi poznatu, dio tvoga tijela i duše, konkretnu) obitelj? Mislim da su to i osobni kompleksi: potreba za dokazivanjem, zadobivanjem pažnje izvana, potraga za spoznajom svoje vrijednosti. Takvo 'umiranje' izaziva divljenje kod neznanoga u svijetu, a deformaciju i ranjenost ukućana, gorčinu kod najbližih takvom muškarcu, njegovoj supruzi i djeci - koji doživljavaju kako se njihov muž i otac više daje svima, nego njima. Kamoli da je spreman za druge i 'umrijeti' (zapravo, uvelike oko sebe se vrtiti), a ne i za njih, njihov rast pomagati. Brak i obitelj znače - svakodnevno umirati. I to baš do daske, u duhu Isusa - koji opovrgava naš konformizam, sklonost povlačenju u svoja zadovoljstva.
Kada je jedan kandidat po ulasku u samostan rekao da je tu došao u miru „živjeti, pronaći se“, mudri iskusni monah mu je odgovorio da to nije božanski ni izgrađujuće, posvećujuće polazište: „Tu se ne dolazi živjeti, nego umirati. Izgubiti se, a ne pronaći“. Taj je stav primjenjiv i na obitelj: gdje treba pomirivati različite karaktere i sukobe, uzdizati se nad povrede i ljutnje, davati oproste i moliti oproštenje, biti potpora i žrtva, balansirati u rastrganosti između poslovnih i roditeljskih obveza. 'Gubiti' sebe. Branitelji za svoj motiv nisu imali apstraktni altruizam. Odazvali su se obrani i bili spremni i umrijeti za domovinu, vođeni uvelike stavom da žele braniti obitelji, djecu, dom.
Mislim da sam razumjela što p. Ike o cjelovitom 'formatu' muškarca želi reći, što kao karakterni ideal i vokaciju muškarca plemenito postavlja. No, važno je i postaviti prioritete. U njegovoj objavi čini mi se da prevladava poziv na 'izlazak vani' i borbu za 'više ideale', nad potrebom da je suprug i otac primarno pozvan biti što više u obitelji, podrška supruzi i djeci.
Riječ je i o lokaciji, mjestu, okruženju gdje se muškarac „ratnik, lovac, fajter, političar, aktivist, lider, vođa, vladar i čuvar svega svijeta“ kao takav može ostvariti. Tekst p. Ikea sugerira da se to ostvaruje (samo ili autentično) izvan kuće, u širem okruženju i pozornici svijeta. Ja smatram da ti navedeni atributi realizacijski nisu vezani isključivo za prostor izvan obitelji, nisu svojina koja pripada samo širem društvenom djelovanju. Nego svoju potvrdu itekako, štoviše, smatram najteže, ostvaruju i primarno trebaju ostvarivati među članovima svoje obitelji. Ili možda prvo i dužno mjesto posvećenja supruga i majke nije njihova obitelj?
Nije li korijen mnogih nedaća da iz obitelji puno odsutni roditelji odgoj svoje djece dominantno prepuštaju vrtićima, školi, Crkvi, medijima, ulici? Svećenici konkretno znaju iz prve ruke, po tolikim neuspjelim borbama u obitelji i bolima koje penitenti iznose u ispovjedaonicama i duhovnim razgovorima, da je obitelj - zajednica gdje se podižu, usmjeravaju, (čime?) hrane i odgajaju ljudi, mjesto iscrpljujućih i najzahtjevnijih osobnih borbi. Prostor doživljenih razočarenja i međusobnih povrijeđenosti. Analogno p. Ikeovim atributima za muškarca, obitelj, taj izvor i polazište čovječanstva, veliko je ratište, lovište, borilište, zajednica koja iziskuje zahtjevnu politiku, aktivizam, liderstvo i vodstvo, vladanje njome i čuvanje.
Ne počiva obitelj na svijetu, nego svijet počiva na (kakvim?) obiteljima! A prije obitelji, na pojedincima. Koji dolaze iz (kakvih - kako snažnih, izgrađenih i Bogu vjernih?) obitelji. Makro razina odraz je svojih sastavnica, dijelova na mikro razini. Ovaj u mnogome izgubljeni svijet slika je i odraz poljuljanih, pogođenih, unesrećenih, po odnosima među svojim članovima disfunkcionalnih obitelji i dominacije mačo muškaraca koji se dječački zaigrano i nezrelo poigravaju životima mnogih ljudi. Kad je obitelj zdrava i jaka, baš po zauzimanju i žrtvi supružnika, primjeri kazuju kako zlo svijeta ne može nauditi snazi i ostvarenju, uspjehu pojedinaca odraslih u čvrstim obiteljskim savezima, koje su zajednički gradili samoprijegorni otac i majka.
Svijet i obitelj uvelike su potreseni izostankom istinske očinske figure. Muža i oca koji je u svojoj obitelji prisutan, brižno uključen u njena zbivanja. Koji je supruzi i djeci duhovni oslonac, ne samo dobavljač, osiguravajuće društvo i isporučitelj tehničkoga i materijalnoga. Supruga treba muža, a djeca oca, po njegovoj emociji, po njegovim krepostima, vještinama i znanjima, komunikaciji - po prisutnosti muškarca u obitelji. Koji neće jedva čekati u naslonjaču otuđiti se i od obiteljskih obveza se izolirati, očekivati da bude promptno uslužen ili se sam kao u menzi poslužiti, a onda čim prije otići iz kuće u svoja muška društva i poslove, da u vlastitoj obitelji postaje stranac i prolaznik.
Fulton Sheen kaže: „Povijest civilizacije može biti opisana razinom na kojoj se nalaze žene te civilizacije“. Svijetom dominiraju muški vladari država, tvrtki i organizacija. Među njima, mnogi nisu sposobni i kadri živjeti, poštovati, ljubavlju, požrtvovnošću i služenjem ispuniti i ostvariti svoj prvi potpisani životni ugovor kojem su (koliko svjesni i zreli?) prionuli - to je bračni ugovor. Ne znaju kako im je djeci u školi. Kako će takvi odgovorno ispunjavati zahtjeve drugih i sveobuhvatnijih društvenih i međudržavnih ugovora, uz to i neobvezujućih sakramentom pred Bogom, nego stavljati u središte svoju narav, svoje kriterije dobra i zla, hraneći svoj ego i hedonizam, sukladno svojim prohtjevima. Oženjenom muškarcu sklonom lutanju od obitelji, koja borba i položaj može ispuniti takve duhovne praznine, ako bježi od svoje primarne uloge supruga, kad je svojevoljno i slobodno (a ne valjda po običaju i očekivanju) preuzeo ulogu biti muž i otac? Benedikt XVI. kaže: „Ljudi će se u potpuno planiranom svijetu naći neopisivo usamljeni. Ako su iz vida sasvim izgubili Boga, osjećat će užas svog siromaštva”.
Pojedinci i čovječanstvo toliko su ranjeni od muškaraca kojima je uzbudljivo vladati svijetom i dohvaćati položaje, dok su im supruga i djeca dosadno i zatupljujuće društvo. Tolika djeca odrasla su bez uzorne figure muškarca jer je njihovim očevima kuća bila samo spavaonica, menza i praonica, a supruga posluga.
Toliki mladi ne uspijevaju se ostvariti kao otac i majka, jer su čipirani obrascem svojih roditelja koji su iz obitelji samo odlazili, radili, bili usputni. Mnoge djevojke na pragu života, svojih veza i odnosa, budu tužne i ranjene kada vide kako je njihovom (nezrelom) mladiću veća radost i ispunjenje biti u njegovom muškom društvu i s prijateljima, nego s njom. Dok prigovaraju ženama koliko mogu pričati, a zrela djevojka u vezi nema potrebe za tolikim landranjima koja isključuju mladića. Žena u odnosu s mužem koji je predano, djelima ljubi, doživljava ispunjenost i sva zadovoljstva svijeta.
Ako se oženjeni čovjek udaljuje od supruge i djece, svoga prvog, bračnog saveza, koliko je pouzdana briga koju u želji da spašava svijet, iskazuje muškarac koji u braku samo liježe, ustaje, biva opran i ispeglan, a obitelj mu je kvalitativno razvalina, otuđena, ispražnjena od sigurnosti, predanja, snage i mira koje je muž pozvan živjeti u redovitosti svakodnevnog života. Brakovi uvelike pucaju jer muškarci izmiču u svom udjelu i potrebi davanja, služenja = kraljevanja, u komplementarnosti sa suprugom, osobito u odgovornosti za djecu.
U jednom razgovoru, na pitanje o svom radu s mladima, p. Ike je rekao: „Naučio sam da im sav moraš pripadati. Ali, i da je to lijepo“. Kako tek tu potrebu - 'sav pripadati' - za očitovanjem pripadnosti obitelji, imaju supruga i djeca u odnosu na svog muža i oca! Ohrabrenje i utjehu svećenika traže mnogi kojima je baš prisutnost i pouzdanost roditelja uskraćena. Jer su njihovi roditelji potvrdu svoje vrijednosti i veličine dominantno/primarno tražili loveći položaje i poslanja koja imaju veća javna očitovanja i pljesak publike.
Brojni brakovi pucaju zbog velike poslovne zauzetosti supružnika, izbivanja iz doma, što rađa duhovnom i emocionalnom udaljenošću supružnika, a reflektira se i na djecu. Ukoliko su na brak i obitelj kao poželjni oblik života pristali, u to se upustili, muškarci bi svoju muževnost, smatram, primarno trebali dokazivati i iskazivati u zajedničkom izvršavanju obiteljskih obveza sa suprugom, a ne u svom nadmetanju sa svijetom i potrazi za vanjskim priznanjima (muškog) društva.
Brojni nekadašnji ovisnici svjedoče patnju koju su doživjeli zbog disfunkcionalne obitelji. Njihova je bol svediva na: Roditelji su mi sve dali, osim sebe. Svoga vremena. Nije ih bilo nikad kući, kad sam ih najviše trebao. Nisu bili prisutni za mene u važnim situacijama. Puno su radili. Osigurali su mi sve materijalno, ali meni je trebala njihova blizina, pažnja. Prisutnost i ljubav.
Svima nam je veliki izazov ostvariti Riječ iz Prve Ivanove poslanice: „Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“. Donekle parafrazirano: Brinuti o 'potrebama' svijeta, preuzetno misliti ili si dodjeljivati da to činiš i u ime Boga, čistiti tuđa dvorišta, a (do)pustiti da tvoje vlastito od taloga vlastitih izbivanja, bjegova i neizvršenih obveza zaudara, laž je. Događa se robovanje želji za priznanjem i potvrdom ovoga svijeta što će te vući do podizanja Babilonske kule, a u trenutku rušenja zavapit ćeš: 'Što mi je vrijedilo svijet osvojiti, a dušu izgubiti?'. I spoznati koliko si zapravo sam. Sv. Majka Terezija kaže: „Usamljenost i osjećaj neželjenosti su najveće siromaštvo. Bog te ne zove da budeš uspješan. Nego da budeš vjeran“.
Mnoge žene ne žele muškarca koji će biti heroj svijeta. A pritom vlastitoj ženi i djeci biti stranac. Nego muža koji će biti heroj njihovog doma i zajednice. Uskogrudno? Ili 'samo' izvršavanje prioriteta, primarnog zvanja i preuzetih obveza po sakramentu i ljubavi koju muškarac ženi riječima izriče. Sve u životu, pa i muž i otac, traži potvrdu u djelima. Ako se, pak, dogodi dodatni poziv suprugu za javno djelovanje od općeg dobra i na rast drugih (ili obrnuto), podrška supruge je dobrodošla i može biti na ponos u proširenom shvaćanju njihove zajedničke odgovornosti, uz međusobno razumijevanje, poštovanje, a ne frustrirano optuživanje i onemogućavanje tog koraka više i prema vani, u njihovom zajedništvu.
U promišljanju o našim važnim ili manje važnim, velikim i malim djelima, ohrabruje da je mudro Učiteljstvo crkvenom naučiteljicom proglasilo Malu Tereziju od Djeteta Isusa: sveticu ostvarenog poslanja u oskudnoj, prikovanoj i naizvan sumornoj izoliranosti; učiteljicu i primjer kako se posvećivati i spašavati svijet, po duhovnosti malih, javnosti nevidljivih, a pojedincu tako velikih i zahtjevnih koraka koji traže osobna izdizanja, pobjede svoga komfora, ega i elana u izvršavanju obveza - u svakodnevici gdje smo postavljeni, na koju smo se sakramentom ili zavjetom obvezali i gdje smo primarno pozvani djelovati.
Sv. Ignacije Loyola kaže: „Želiš li popraviti svijet, tada počni od sebe“.
P.S.
Inače, jako poštujem p. Iku. Volim ga čitati i slušati. Nadam se da mu ovime, ako neka misao dođe do njega, nisam 'podigla obrvu'. Ali potaknuo me na izricanje. Hvala p. Iki na poticajima za naše propitivanje i djelovanje koje Duh Sveti po njemu izaziva. Da svoja postupanja bistrimo i što više božanskom načinu suobličujemo.
Ines Grbić
