Oni nam, istina, pomažu živjeti svjesnije, bolje razumijeti sebe i druge. Čine nas slobodnijima u ‘fasadi’, bogatijima u osjećajima i doživljajima. No, pogledamo li bolje, oni nas zapravo vode samo k nama samima, u prostranu slijepu ulicu: ja sam ono posljednje. Moram imati povjerenja u samoga sebe, u sebe vjerovati: u svoje potrebe, svoje zadovoljstvo, svoje nagone, svoju spolnost. Ja sam cilj, mjerilo i smisao svoga života. Najprije sam studirao pet godina teologiju. Zatim sam se okrenuo psihologiji. Studirao kliničku psihologiju, eksperimentalnu psihologiju, dubinsku psihologiju i filozofiju. Radio sam kao psihoanalitičar na sveučilišnoj klinici. Istodobno sam slutio u sudbinama ljudi koji su mi se povjeravali, sve jasnije djelovanje neke dobre Sile.
Iskusio sam vodstvo koje nije ležalo ni u mojoj psihologiji ni u ruci pacijenta. Budući da to transcedentalno nisam našao ni u sebi ni u teologiju, zadubio samo se u parapsihologiju. Eksperimentirao sam i imao kontakte s medijima. Malo se toga tu razjasnilo. Ponešto me opteretilo. Bio sam razočaran. Tada sam se okrenuo spiritizmu. To mi je stvorilo nove konflikte i dovelo me u opasne situacije. Tražio sam opet u sebi.
Jednoga dana našao sam program nekog seminara u München-Freisingu. Htio sam stvar studirati na izvorima i javio sam se na seminar. Da vjera u Isusa Krista može ljude tako sasvim i duboko zahvatiti, do sada sam samo čitao. Prvi put sam potpuno iskusio što znači molitva i što donosi molitva. Odjednom sam shvatio zašto sam ovamo došao: htio sam moliti Boga da me istrgne od Zloga. Htio sam napustiti svoje nepovjerenje prema njemu. Htio sam mu se otvoriti. Ispunila me radost jer sam nakon dugog traženja našao Boga. Kleknuo sam i oni su na me položili ruke. Tijelo i duša su mi drhtali. U mene je ušlo svjetlo i iskustvo Boga. Psihoterapija ima za mene novi cilj. Samoostvarenje je put k Bogu. Što postajemo zreliji, to jasnije osjećamo da smo upućeni na božansko.
Iz knjige: Susret sa živim Bogom, Tomislav Ivančić
