Kao malo dijete sam bila vjernik i znala sam da Bog postoji.To mi je bilo sasvim prirodno.
Bilo mi je teško djetinjstvo, jer sam bila zlostavljana. To je napravilo rane i početak bolesti nepovjerenja prema Bogu. U srednjoj školi sam počela imati prisilne misli psovki na Boga. U jednoj knjizi sam pročitala da će se sve oprostiti, ali da se hula protiv Duha Svetoga neće nikada oprostiti. Od straha su počele prisilne misli psovki protiv Duha Svetoga. Bilo mi je tako teško kad se to dogodilo. Ali svećenik u sv. ispovijedi mi je rekao da ako vjerujem da mi je Bog oprostio onda mi je Bog oprostio. I dobro. Vjerovala sam da mi je oprostio.
Imala sam poslije i druge tikove, nekako nesvjesno, da Bogu pokažem da nisam namjerno rekla te psovke u glavi. Nažalost, učinila sam težak grijeh- išla sam kod bioenergetičara. To je bilo jako loše, ali ja tad nisam znala da bioenergija nije s Božje strane. I onda sam se još više razboljela, a nisam to ni shvaćala.
Na jesen 2006. sam išla na na duhovnu obnovu „Dobri pastir“ i tamo sam imala predivno iskustvo. Prvo sam na duhovan način vidjela Isusa i upoznala Njegovu veliku poniznost. Tako mi se jako svidjela Isusova poniznost. I ja sam željela imati makar mali dio te poniznosti. I onda sam upoznala Duha Svetoga. Divan je, Apsolutno Svet, Čista Ljubav i Nježnost, a Osoba je, Božanska Osoba.
Bila sam u velikom svetom strahu i osjećala veliko divljenje i strahopoštovanje (premala je to riječ) prema Njemu. I On me tada izlječio, tj. oslobodio me od nečistih duhova. Bila sam tako sretna i često sam Mu se zahvaljivala. (Prva pomisao kad sam upoznala Duha Svetoga mi je bila – kako bi itko mogao sagriješiti protiv Njega, u smislu- zašto bi to itko učinio?)
Čitala sam dnevnik sv. Faustine (prebrzo i nepažljivo) i došla mi je neka stvarno hulna riječ. I onda je to počelo. Pojavila se u pozadini moga mozga hula protiv Duha Svetoga. Odlučila sam se boriti da ne sagriješim. Mislila sam ako se nađu te prisilne misli/riječi hule skoncentirane na Duha Svetoga da ću umrijeti, tj. propasti. Veliki strah, velika psihoza, mučenje, borba, kao da sam živjela u glavi, oko tri tjedna. A nikoga zapravo nisam tražila pomoć, ni u ispovjedima nisam znala objasniti svećeniku šta mi se događa. On je govorio- pustite to, to su živci. A ja sam mislila – moram se boriti. I onda se desila prisilna misao hule „koncentrirana“ na Duha Svetoga. Cijeli taj dan sam svašta krivo brijala, da se moram i dalje boriti, i neke gluposti sam mislila.
I tu noć- četvrtak na petak kad sam bila kao -budna da se molim- mislila sam da sam to već učinila, mislila sam ništa se neće desiti (to su bile napasničke misli) ja sam napravila taj grijeh. Na moju veliku žalost, ja sam svjesno, voljno i namjerno rekla u glavi/u sebi hulu protiv Duha Svetoga. Užasno. Takva velika, preogromna oholost me tada obuzela i rekla sam Bogu (isto u sebi) da me ostavi na miru. Grozno. I čula sam neki glas- odi k vragu. I onda su nečisti dusi ili šta već nečisto ušli u mene kroz moje čelo. Grozno. Horor. Tako sam se prepala. Išla sam si odmah gledati oči- bile su mi pomaknute zjenice. Ajme meni.Šta sam to napravila? Užas.Išla sam odmah buditi muža, rekla mu šta se dogodilo, pisala sam mail svećeniku karizmatiku, napisala što je bilo- tražila egzorcizam. Cijelu tu noć nisam spavala. Bilo je grozno, bila sam opsjednuta. Poslije posla sam tražila po svuda svećenika za egzorcizam. Upoznala sam jednu ženu koja je molila nadamnom. I nekako sam poslije mislila da zapravo mi ni ne može egzorcist niti itko drugi pomoći.
Mislila sam da me je Bog napustio i da mi se nikad više neće vratiti. Jer i rekao je Isus da je to jedini neoprostivi grijeh. Bila sam tražiti pomoć kod psihijatrice, rekla je da imam psihozu i da je nešto ušlo u mene, da ću ozdraviti za godinu i pol i dala mi lijek.
Išla sam tu godinu s mužem za Božić u Međugorje. Tamo sam i dalje mislila da nema nade. Uskoro sam ostala trudna. Ali i dalje sam mislila da nema nade, da mi je Bog dao dijete da me utješi, jer, eto, bila sam dobra, al nisam imala sreće. Rodila sam dijete. Moje dijete se krstilo.
Moja velika patnja o tome kako me je Bog napustio je trajala oko 4 godine. Bilo je tako teško. Znala sam vikati Bogu da mi se vrati, da ću sve učiniti, da ću biti dobra. U snu sam nekad govorila- nisam htjela. Jer stvarno nisam znala da ću baš to učiniti. A i bila sam tada tako nenaspavana, kad sam to napravila. Nažalost, učinila sam to, tu noć, i nisam to mogla promjeniti. Bila sam u te 4 godine i dva puta na sv. ispovijedi i dobila sam odrješenje i pričestila sam se. Al, mislila sam tada, da to može svatko- dobiti sv. pričest. Nisam znala da mi je Bog stvarno oprostio i da mi se odavno vratio. I patila sam puno i jako. Nekad sam osjećala tako veliku nadu u sebi. A nada je Isus. Ni to nisam bila znala.
Išla sam na hagioterapiju i tamo sam pred svetohraništem osjećala tako VELIKI MIR prema meni.
Nešto se u zimu 2010. počelo mjenjati. Na kombiju sam vidjela Gospinu poruku koja mi je rekla da ima nade za mene. I otišla sam kod hagioasistenta. On se molio za mene. Osjećala sam da sam izlječena (od cigareta, al ipak sam nastavila pušiti, ne znam zašto). I onda sam konačno shvatila da me Bog nije napustio kad me može liječiti. Al i dalje je postojao neki strah- hoće li sve biti dobro?
Bila sam na ispovijedi i pričestila se na Blagdan Božanskog milosrđa (2011.god.) ni neznajući da je baš taj dan. Poslije opet neki pad- u polusnu sam kao odbila konačnu milost, a nije mi se ni nudila nego su to bili napasnici. I ja sam, počela očajavati. Na neko kraće vrijeme sam baš čula prave đavolske glasove u glavi i neki ljudi su mi bili ružni. Očajavala sam. U dva navrata sam čula misli, kao tiha telepatija- milosrđe te još prati. No, mišljah, to ja sama sebi govorim.
I dolazi najljepši dio. Tako očajna, ni ne znajući da sam očajna, budim se oko 6 ujutro, nedjelja i nešto mi govori da idem na netu čitati o Božanskom milosrđu. I kliknem i počnem čitati. I našla sam se u MORU BOŽANSKOG MILOSRĐA. I pričala sam sa Isusom. Bila sam sva u strahu, pitala sam Ga- Šta stvarno ima nade za mene? Nisi me napustio? On je rekao da ima i Nikad te ne bi napustio. I rekao mi je da se cijelo nebo borilo za mene. Ah, koja sreća. Koja radost. Bog me spasio. Rekla sam to mužu, rekla sam to sinu, rekla sam to i prijateljima.
Noć je donjela plač i jauk, a jutro je donijelo SPASENJE.
Da, još mi je Isus rekao – nemoj pušiti.
A more Božanskog milosrđa je tako divno, čudesno, nevjerojatno i doslovno je neizmjerno. Tako sam sretna, Bog mi je sve oprostio, Bog me je spasio s ruba ponora, Bog me je oživio.
Danas sam sretna, vjerujem u Boga, vjerujem Mu, svaki dan idem na sv. misu i pričešćujem se, molim se često, ljubim Boga puno i našu Nebesku Majku i svoje bližnje. (ostavila sam cigarete)
Ovo sam napisala zato da pomognem onima koji misle da nema nade. IMA nade. Bog sve oprašta. Al ipak, ako imate te prisilne misli, molim vas, nemojte učiniti taj grijeh. Tražite pomoć. I nemojte se bojati prisilnih misli- one vam ne mogu nauditi. Bitno je da to ne učinite s namjerom, voljno i svjesno. Nemojte griješiti pogotovo ne tako jako teško. Nemojte uopće griješiti, jer svaki grijeh je našeg Boga Isusa koštao boli i gadi Mu se i najmanji grijeh.
Svako dobro vam svima želim i obilje Božje milosti i blagoslova.
Bože hvala Ti, Bože ljubim Te. Bože, molim Te, spasi nas sve.
p.s. prije tog teškog grijeha ja nisam bila krizmana. Sv. potvrdu sam dobila tek 2012.
Svjedočanstvo je zaprimljeno na medjugorje-info.com
