S hagioterapijom liječe se “slomljena srca” kao što je to Isus činio. Ovo svjedočanstvo jedno je u nizu Zajednice molitva i riječ čiji je utemeljitelj prof. Tomislav Ivančić koji razvio metodu hagioterapije.
Zar se išta može izgubiti u stanju kad godinama tražiš, kopaš i sebe i druge, i sve te uvjerava da to nema smisla, ni ja, ni Bog, ni postojanje, kakva ljubav? Najprije sam se čudila, a onda opustila. ”Bože, čini sa mnom što hoćeš, ali ovako više ne ide!” …klica je razbila ljusku… Trebalo je krenuti, i krenula sam. Radujem se! Može se i u ovom vremenu, sada, biti čovjek, čovjek u Kristu!
Za seminar na Poljudu saznala sam od prijateljice iz Frankopanske. Stalno mi je ponavljala da moram otići, da će to biti prava stvar za mene. Rekla sam: ”Dobro! Da vidim i to, ali sumnjam da će se nešto promijeniti u meni. Vidiš, sva sam crna, očajna, Bog mi je tako daleko. Priđem mu koračić, a one me vrati natrag ne dva, već dvadeset! Idem, ionako nema što izgubiti. Zar se išta može izgubiti u stanju kad godinama tražiš, kopaš i sebe i druge, i sve te uvjerava da to nema smisla, ni ja, ni Bog, ni postojanje, kakva ljubav? Pa to su smijurije!” U našoj sam crkvi kleknula pred oltar i plakala, puna gorčine i praznine. I pošla sam. Kako sam došla do Poljuda, ne znam. Znam samo da sam gledala nebo iz autobusa (bilo je prekrasno plavo) i mislila kako bi bolje bile da sam ostala kod kuće i nešto korisno uradila. Kad sam došla među sve one ljude, bilo mi je nelagodno. Nikoga nisam poznavala. Onako sama bijedno sam se osjećala. Za početak – meditacija. To je isti doživljaj kao kad te netko, kad se najmanje nadaš, polije hladnom vodom. Nakon svih onih svađa s Isusom da ja sada s njim pričam, da ga pustim da slobodno otvara sve pore, sva dvostruka dna moje duše?
Ne! Ne i ne! Nisam se dala. Stisnula sam zube i buljila preda se osjećajući samo teret sebe i – bilo je grozno. Upoznavanje i prvo predavanje prošli su mi kao kroz maglu. Vrijedno sam zapisivala, ali mehanički. Ništa nije dospijevalo do mog srca. U pauzi sam zapisala: ”Gospodine, evo me, došla sam, ovdje sam, nemirna kao vjetar među granama čempresa. Osjećam plimu nečega što želi da razbije sve moje brane. Hoće li, ne znam, jer moja je sumnja kao kronična bolest. Ne daj da mi uzalud prođu ovi dani. Ne bi vrijedilo, zar ne?” Malo-pomalo počela sam upoznavati i druge koji su došli. Neki su mi prilazili sami, kao da se oduvijek poznajemo. To me strašno zbunjivalo.
Mislila sam: ”Gospodine, koji si ti lukavac, prevarant. Gledaj na koji me način hoćeš pridobiti. To uopće nije fer.” Dva dana nakon predavanja, na kojim su padale prave bombe na moja klimava uvjerenja, padale su velike riječi: ”…naše su molitve postale bonton prema Bogu…toliko vjeruješ koliko moliš … biti kršćanin znači biti nereligiozan … zašto ne postoji ništa? … ljudi su samo ljudi … ili se ubiti ili se početi voljeti … (ultimatum!)”. Meditacija, spontane molitve, pjesme, razgovori s ljudima (koji se pamte zauvijek) – sve me to poljuljalo u temelju. Najprije sam se čudila, a onda opustila. ”Bože, čini sa mnom što hoćeš, ali ovako više ne ide!”
Ako je netko smatrao da je dobro da baš ja postojim, onda ga ne želim iznevjeriti. Slijedi subota, duga meditacija, za mene najbolnija, jer su se brane konačno otvorile. Krist je mogao slobodno ući. Suze, kakve u životu nisam ispustila, nisu mi uopće bile jasne. I općenito tu subotu i nedjelju bila sam sva cmizdrava. Obnova sakramenata inicijacije bila je za mene pravi šok. Iako nas je voditelj pripremi za sve, nisam mogla vjerovati da je to istina, da sve to ja gledam: i stari i mladi kleče, priznaju svoje slabosti i sve to Njemu u ruke daju!
Kleknula sam i ja u zadnjoj skupini te večeri, nisam to baš jako željela, ali htjela sam eksperimentirati sa sobom. ”Da vidimo, Bože, što ti to hoćeš (i možeš), baš me zanima! Nisi me uzalud pilao ova tri dana, i ako sada nešto ne učiniš, čemu sve ovo?! Tek tada mi je sinulo gdje sam i zbog čega. Uplašila sam se. Trebalo je nešto reći. Rekla sam iz sveg srca nešto kao: ”Bože, evo me … dao si mi toliko zlata, a ja tog bogatstva nikada nisam bila svjesna … puno je prašine, evo sada je brišem … želim da zasja, svi ti sakramenti, sve su to papiri koji čekaju moj potpis… evo potpisujem, udari i ti svoj pečat!…” Najednom sam postala tako mirna, mirna kao more vani.
Onda su počeli moliti nada mnom: ”Gospodine, pomozi joj, molimo te za nju … snagom svoga Duha…” Pomislih … pa to oni mole za mene … Počela sam plakati, plakati … Osjećala sam kako se trgam, kako se sve razbija, lomi, baš sve! Osjećala sam svoje mokro lice, ruke nad glavom, na ramenima, na licu, svuda su bile ruke … Polako sam se smirila. U meni je zaista bio mir kao rijeka, kao more…
Kad sam se podigla, vidjela sam lica koja se smiješe. Sve mi je bilo tako čudno. Na klanjanju sam samo sjedila i slušala šumove u sebi. čekala sam da mi netko kaže što je to bilo, ali nitko nije došao. Trebalo je izdržati i tu tišinu. Nedjelja, zadnji dan, kad su se pričala iskustva, bio mi je najlakši. Smirila sam se slušajući druge. To što su pričali, to se ne može napisati, to treba doživjeti! Nisam imala snage reći svoje, ni snage ni hrabrosti. Na zadnjoj zajedničkoj misi, opet obnova sakramenata inicijacije, opet isti osjećaji, opet mi naviru suze, suze za cijeli prošli i budući život! Eva mi je prišla i rekla: ”Plači! Samo plači! Znaj da te on voli!” Te sam riječi čekala! Poslije podne rastanci, izmjena adresa, želja da se nekad opet vidimo, da rastemo, jer klica je razbila ljusku… Sada klica polako raste, preživjela je nekoliko mrazeva, ali – nije zakržljala. Pomogli su joj ljudi na Poljudu i nakon Poljuda, Novi zavjet i molitva. Trebalo je krenuti, i krenula sam. Radujem se! Može se i u ovom vremenu, sada, biti čovjek, čovjek u Kristu! (Snježana, 24) Iz knjige: Susret sa živim Bogom, Tomislav Ivančić | Zajednica molitva i riječ
medjugorje-info.com/zmr.hr