Prije četiri godine upisali smo naše dvije djevojčice na plesni tečaj. Obje vole plesati i htjeli smo da uvježbaju držanje, eleganciju, ritam i sve ostalo što ide uz ples, mada je to bilo veoma skupo.
Međutim, ono što su uglavnom učile, bilo je kako hodati i tresti svoje malene stražnjice. I k tomu su stekle osjećaj nezadovoljstva svojim tijelom, jer na njihova sićušna, djetinja tijela nisu pristajali grudnjaci s halterima i francuski kostimi.
Haley Stewart imala je slično iskustvo sa svojim kćerima, o čemu je na svojem blogu napisala:
„Samo ću istaknuti ono što je očito, da trešnja stražnjicom pred publikom nije balet, koliko god to tko mislio. Možda sam ja u manjini, ali ne mislim da je seksualiziranje male djece ‘slatko’. Slatko je kada male balerine trče po pozornici i čine pokrete u krivo vrijeme i svi se nasmiju. Seksualni pokreti nisu slatki kod male djece koja još ni ne razumiju što rade.“
Haley je svoje kćeri ispisala s tečaja nakon što je jedna od njih izrazila svoje nezadovoljstvo učiteljem koji joj je rekao da mora tresti stražnjicom pred ogledalom čak i ako joj je to neugodno. Kao i mi, Haley i njezin muž upisali su svoju djecu na borilačke vještine.
Na tekvandou su naša djeca zbilja naučila držanje, gracioznost i ritam, a i tjelesno ojačala. I što je još važnije, naučila su kako zavoljeti svoje tijelo.
Moja najstarija kći natjecat će se na nacionalnoj razini, u svojoj kategoriji težine. Razgovarali smo o tim kategorijama i što one znače i nedavno smo morali odlučiti je li bolje pokušati zadržati njezinu težinu ili može nabaciti koji kilogram.
Ona počinje razumijevati i govoriti o tjelesnoj težini kao o aspektu atletske izvedbe, a ne kao o aspektu izgleda. Mršaviji i lakši natjecatelji brži su i agilniji, ali ih se lakše može srušiti (što donosi kazneni bod). Deblji i teži natjecatelji su sporiji, ali stabilniji i udaraju jače, ali ne dovoljno visoko.
Kada govori o svojoj vlastitoj težini, ona na to gleda pod vidom onoga za što je njezino tijelo sposobno, a ne kako ono izgleda.
Mayim Bialik je u videu na svojoj stranici na Facebooku nedavno progovorila o trenutnom trendu da se „obdarene“ manekenke skidaju i pokazuju svoju nagost uime emancipacije, a što uopće nema nikakvu svezu s emancipacijom. Evo što je posebno istaknula:
„Smatram da smo upali u stupicu tako što smo počeli poistovjećivati emancipaciju ne sa samostalnošću, inteligencijom ili samopouzdanjem, već sa seksipilom. Ako ste atletičarka, glumica, znanstvenica ili intelektualaka, uspješna žena, poruka koju odašiljemo, posebno mladim djevojkama, jest: ‘Iznad svega budite seksi!’ Poruka glasi da bi me trebalo obožavati i stoga sebe moram prikazati kao seksualni objekt.“
To nije emancipacija, to je degradacija. To je ponavljanje dobro poznate stare stvari – da ukupna suma ženine vrijednosti ovisi o tome koliko je spolno poželjna.
To je gadna laž i žene ju pobijaju već stoljećima. No to ne znači da je naša privlačnost nešto loše, naprotiv. Ona je dio onoga kako nastaje ljubav i kako dolazi do odnosa i rađaju se djeca. Ali to nije jedino što mi žene možemo ponuditi, niti određuje našu bit.
Kao roditelji, ne možemo samo sjediti i dopustiti da naše kćeri i sinovi uče, i to od malih nogu, da su djevojčice seksualni objekti, a ne potpuna, cjelovita i divna ljudska bića. Mi plaćamo plesne tečajeve i medije, kao i odjeću za našu djecu i zato mi trebamo (i moramo) sve to pomno i mudro odabirati, imajući uvijek na umu da odgajamo mlade žene i mlade muškarce, a ne da svojoj djeci pružamo samo zabavu.
Calah Alexander (Aleteia.org)/Book.hr
