Posebno je bila ponosna na misli Majke Terezije, koje je, na velikim listovima iz dječje mape, nalijepila na unutarnju stranu učionice:
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je san, ostvari ga.
Život je dragocjen, čuvaj ga.
Život je sreća, zasluži je.
Sav naš rad je kao kap u oceanu. Ali bi ocean bio manje ocean, bez te jedne kapi.
Zvonilo je i djeca su u hipu pospremala svoje stvari u torbe i nestala u hodniku. S obzirom da je ovo bio i njezin zadnji sat, i ona je polako sređivala nastavna sredstva koja je koristila: kasetofon, kasete, kojekakve ilustracije… kad joj se približila jedna djevojčica:
- Učiteljice, hoćete mi pomoći? Meni nešto nije jasno.
- Naravno, evo, sjedni tu, preko puta mene i reci. Sve mi reci.
Vi ste rekli da za domaću zadaću u Radnoj bilježnici napišemo imena svoje braće i sestara, mame i tate, i da, ako želimo, nalijepimo fotografije. Meni nije jasno smijem li ja staviti fotografiju na kojoj je moja mama Nina, jer nemam ni jednu sliku gdje sam s mamom Ljubicom. Znate, moja mama umrla je kad je mene rodila. Čekala je da se ja rodim, rekla je liječnicima da samo na mene paze, i kad je mene rodila, ona je umrla. A ja bih ipak u bilježnicu napisala njezino ime: Ljubica. Smijem li? Ona je moja mama. A mama Nina je na fotografiji gdje smo i brat i sestre i tata i ja, kad sam imala prvu pričest. Smijem li, učiteljice?
- Naravno da smiješ. Samo ti napiši ime svoje prave mame, i nalijepi fotografiju mame Nine. I pozdravi je svakako. Hoćeš? Hoću. I hvala učiteljice.
I, istrčala je iz učionice, jer su je u hodniku čekale prijateljice. Ines je ostala sama… Suze su joj samo navirale… Nije se uopće trudila, zaustaviti ih.
Ritam grada, predavanja na fakultetu, ispita, dolazaka profesora gostiju i njihovih odlazaka određivali su bjelosvjetski politički “šminkeri”, koji su dopuštali ili zabranjivali granatiranje grada u skladu sa svojim interesima, a ne s dostojanstvom napaćenog naroda koji je iz dana u dan brojao teško ranjene, poginule i nastradale ljude, te sve više razorenih i oštećenih zgrada. Za vrijeme jedne “opće opasnosti” Ines se sklonila u najbližu crkvu, gdje je kapelan bio mladi svećenik kojeg je poznavala. Iznenadila se kad ju je potapšao po ramenu i zamolio da malo dođe u njegov ured. Pošla je za njim posve sluđena svim ovim događanjima u gradu, posve ravnodušna na sve što joj je imao reći. Hvala Bogu, njoj nitko nije stradao, i više se osjećala iznerviranom svim ovim besmislom oko nje, nego žalosnom zbog toliko ljudi koji su prolazili očajnički tražeći “rame za plakanje”, ili bar malo duše i strpljivosti za slušanje njihovih životnih priča. Zato je ovo što je velečasni pričao manje-više prolazilo mimo nje. A on joj je pokazivao fotografiju na kojoj je bilo četvero djece i zamolio ju da nekada obiđe djecu i oca čija je majka, odnosno, supruga u bolnici, teško bolesna i vjerojatno će, čim rodi, umrijeti.
Govorio je, vrlo ganuto, o ovoj hrabroj ženi, pravoj svetici, koja je, iako svjesna svih posljedica, odbila bilo kakvo liječenje koje bi joj olakšalo patnje, ali bi moglo nauditi njezinom nerođenom djetetu. Bila je mlada, već majka četvero djece koja su bila jedno drugom do uha, ali je bila potpuno predana Bogu u trpljenju i Njemu je predavala svu svoju djecu, preporučivala ih je Majci Isusovoj, za njih molila, a najviše je bila zabrinuta za ovo još nerođeno, svjesna da ga neće moći ni dojiti, ni odgajati, ni gledati kako raste i veseli se životu…
Dok je to pričao mladom svećeniku je glas zadrhtao, i vidjelo se koliko proživljava dramu ove hrvatske mučenice, majke koja iz dana u dan, dogorijeva kao svijeća, a postoji bojazan da se njena djeca, nakon njezine smrti, zaista osjete kao siročići kojima je potrebna lijepa riječ, igra, društvo studentice, koja bi im bar malo olakšala prazninu i gubitak.
Ines je obećala obići ih, ali ispiti, predavanja, diploma, traženje posla – odveli su je nekamo drugamo, tako da je posve zaboravila na svoje obećanje dano mladom kapelanu.
A sad je pred njom, zaključila je po imenu i prezimenu, upravo ta djevojčica, čija je majka umrla darujući joj život. I shvatila je: Bog joj je dao novu šansu – družiti se s djevojčicom, s njezinim bratom i sestrama, koji su već završili ili završavaju osnovnu školu (kako vrijeme brzo prolazi!), slušati njihove mladenačke priče i učiniti im život malo manje bolnim. Ovu šansu ne smije propustiti… Bogu će samom za to odgovarati. Ne smije više povrijediti Njegovu ljubav i Njegovo povjerenje. Ova djevojčica joj je darovana. Cijena tog dara je prevelika. Život žene koja je više voljela svoje dijete, nego svoj vlastiti život.
Kad je odložila Dnevnik, u zbornici više nije bilo nikoga. Tišina koja se školom gotovo opipljivo širila baš joj je godila. Pomagala joj je da sabere misli, da razmisli o materinstvu, o snazi i mističnosti ljubavi jedne žene koju je mogla upoznati, ali je propustila to učiniti. Sad je eto dobila šansu to ispraviti… Nije li i to isprošena milost preminule mame Ljubice, s ganućem je pitala Boga dok je izlazila iz škole i pustim ulicama se uputila kući. Učiteljice, evo, pogledajte. Napisala sam sve što ste rekli i nalijepila sliku s prve pričesti. Tu su svi: tata, mama Nina, i moj brat, i moje sestre. A evo, tu sam napisala da je moja prava mama – Ljubica.
Ines je gledala prekrasno, vedro lice, žive oči, živahnu, otvorenu, nasmijanu djevojčicu i pokušavala zamisliti lice njezine majke – mučenice.
- Jasna, moliš li ti navečer molitvicu “Anđele, čuvaru mili”?
Da, učiteljice, molim. Zašto?
- Vidiš, kad se moliš svom anđelu čuvaru i tvoja je majka s njim. Tvoja mama Ljubica. Ona je, među anđelima. I ona te, prema Božjem obećanju – čuva i noću, i danju. Znaš li to?
Znam. I djevojčica se još jednom nasmiješi. I prekriži. Amen. Zaključi – širokim osmijehom djeteta koje zna da je voljeno i zaštićeno.