Pokušavale za zainteresirati i moju majku za svoje okultističke seanse, ali čak i kao mala djevojčica, mama je znala da je to pogrešno. Mi djeca već smo bili u nevolji i prije nego smo došli na svijet. Moja starija sestra Marquita rodila se bez očiju; ja sam gotovo umro na porodu; moj mlađi brat Tim bio je rođen kao hemofiličar, a Natan, najmanji, bio je blizu smrti mnogo puta zbog ozbiljnih napada astme. Ja sam se rodio za jedne žestoke zimske oluje. Mama je bila pentekostalka i pozvala je dvije svoje prijateljice iz crkve da mole za nju tijekom poroda. Liječnik se teško borio s mećavom da stigne do naše kuće. Mama je mnoge sate imala trudove. Oluja je zadržala liječnika u našoj kući, tako da je i jeo i spavao tamo. Mamine su dvije molitvene suradnice molile s njom čitavo vrijeme i kad sam konačno bio rođen, svaka od njih držala je jednu maminu ruku i žarko molila. I mama je molila. Mama je znala da će sa mnom sve biti u redu iako sam bio blizu smrti. Ona je već naučila što Bog može učiniti. Pet godina ranije, kad su ona i tata očekivali svoje prvo dijete, mama je sanjala jedan strašan san: vidjela je svoje djetešce bez očiju. I to je upravo ono što se dogodilo – Marquita se rodila bez očnih jabučica. Reakcija na tu tragediju nije bila jednaka kod tate i mame. Tata je bio slomljen. Iako smo bili siromašni, tata je rekao najboljem oftalmologu u državi da će učiniti sve samo da njegova kći vidi. Nakon pregleda, liječnik je sa suzama u očima rekao mom ocu da ne troši novac: “Nema tog specijaliste koji bi mogao nešto učiniti; ona nema očnih jabučica.” Mama je prvih nekoliko dana nakon Marquitinog rođenja provela u kajanju. Osjećala se krivom što se udala za ateistu, te je provodila mnogo vremena tražeći Boga da joj oprosti. Zapravo je kao tinejdžerka osjećala poziv za misionarku u nekoj stranoj zemlji, ali nije bila poslušala Bogu jer se zaljubila u tatu. Mama se sa suzama nastavila moliti za svoju novorođenu Marquitu sve dok se nije dogodio nešto značajno dok je čitala Evanđelje po Ivanu. Učenici su pitali Isusa je li određeni čovjek rođen slijep zbog svoga vlastitog grijeha ili grijeha svojih roditelja. Isus im je odgovorio: “Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi, već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela.” Riječi tog retka podigle su se sa stranice Biblije u tri dimenzije. Mama je počela plakati od radosti i slaviti Boga. Nakon toga, svakog je dana nježno prala ljepljivu sluz koja je izlazila iz Marquitinih praznih očnih duplji, nadajući se novim očima. Njezine su sestre i susjedi mislili da joj se od žalosti poremetila pamet, jer im je neprestano govorila da će Bog Marquiti stvoriti oči. Dok je jednoga dana prala očne kapke sedam tjedana staroj bebi, primijetila je prvu suzu. Srce joj je eksplodiralo od uzbuđenja. Marquitini su očni kapci zatreptali, a zatim su se otvorili i otkrili dva prekrasna smeđa oka! Mama je počela vikati od ushićenja! Zgrabivši Marquitu u naručje, istrčala je iz kuće vičući svakome tko je mogao čuti: “Dođite pogledati moje malo čudo! Bog joj je dao oči!” Susjedi su dotrčali iz svih pravaca. Djed je radio u svom vrtu prilično daleko, ali je i on čuo viku i dotrčao. Zatim je požurio u mljekaru, gdje je radio tata, i rekao mu da odmah dođe kući. Kad je vidio Marquitu, tata je pao na krevet jecajući. Odmah je dao zavjet – pogrešno misleći da Bog to od njega traži – da nikada više neće pušiti. I nikada više nije zapalio cigaretu. Bez da je uopće pregledao dijete, oftalmolog je počeo plakati u trenutku kad je vidio Marquitu. Znao je da se dogodilo čudo. Liječnik je, priznajući da je jednom bio kršćanin, odmah na licu mjesta ponovo posvetio svoj život Bogu – i umro od srčanog udara nekoliko tjedana kasnije. Iako je prošlo mnogo godina, Marquitin vid odličan je do današnjeg dana. A njezina čudnovata priča dotakla je bezbrojne ljude.
David F. Kelton; Izvor: Put života