Nije ništa posebno pohvalno ako volimo one koji također vole nas. Uglavnom, svatko to radi. Međutim, kada netko ponudi ljubav nekoj osobi koja joj je postala neprijatelj, to je nešto zaista neobično.
U travnju 1992. godine pozornost javnosti skrenulo je jedno neobično suđenje. U sudnici se nalazila tridesettrogodišnja žrtva gnusnog zločina i dvadesetdvogodišnji čovjek, koji je godinu prije toga provalio u njezin stan, pucao joj u grudi, seksualno je zlostavljao, a onda stavio jastuk na njezinu glavu i još jednom povukao obarač. Nekim čudom ona je preživjela, jer je njezina podlaktica skrenula metak.
Napadač je uhvaćen i osuđen, a žrtva je pozvana govoriti prilikom izricanja presude. Siguran sam kako je sudac očekivao od nje da ogorčeno osudi optuženog te da zahtijeva najstrožu moguću kaznu.
Međutim, žrtva je bila kršćanka, i mada je rekla kako misli da bi optuženog trebalo zatvoriti i kazniti, radi zaštite društva, također je rekla sucu: “Ja nisam za osvetu. Osveta ne bi promijenila ono što se dogodilo, a samo bi mene otrovala. Želim pomoći ovom čovjeku. On je blago retardiran, očigledno mu je potrebna pomoć, a ja bih voljela da on dobije tu pomoć kako bi jednoga dana ponovno mogao biti slobodan čovjek.
Ne želim da pati; ja sam patila dovoljno za oboje. Želim ono što je najbolje za njega i, uz Božju pomoć, želim mu oprostiti.” Na ove riječi, sucu su potekle suze! Izvještavao sam kao službeni novinar s puno sudskih procesa, ali nikada ranije nisam vidio kako sudac plače. Kada se pribrao, sudac je rekao: “Dirnula me do suza priroda njezina opraštanja. Neobično je da žrtva tako užasnog nasilja ima toliko snage i ljubavi za praštanje.
I mislim kako ona odražava sve najbolje što postoji u ljudskoj prirodi.” Ovaj neočekivani stav žrtve zločina ukazao je sucu i optuženomu na Boga kao jedinog mogućeg pokretača ovako uzvišene dobrote. Kao što je A. M. Hunte rekao: “Vratiti zlo za dobro je đavolji način; vratiti dobro za dobro je čovjekov način; vratiti dobro za zlo je Božji način.”
