Da bi se uopće mogli shvatiti nauk Crkve i praksa oprosta, mora ih se smjestiti u kontekst sakramenta pokore. Grijeh, uči Katolička Crkva, ima dvostruku posljedicu. Smrtni grijesi oni su koji raskidaju naše zajedništvo s Bogom i lišavaju nas vječnog života. Opraštanje od vječne kazne ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom našega zajedništva s Bogom. Pored te vječne kazne, postoji i druga koju teolozi nazivaju vremenitom kaznom, a nju prouzrokuju smrtni i laki grijesi, ističe Suvremena katolička enciklopedija.
Davanjem oprosta, u zajedništvu ili općinstvu svetih, Crkva onima koji zaslužuju i koji ispunjavaju propisane uvjete dariva od blaga zasluga Krista i svetaca i na taj način potpuno ili djelomice uklanja vremenite kazne: to su »potpuni« ili »djelomični« oprost. Za pastoral je važno naglašavati važnost osobnog obraćenja uma i srca kada danas raspravljamo o oprostima, ističe Peter C. Phan, a nadamo se da je i Vaš svećenik o oprostu govorio u tome kontekstu, potičući da molite za duše u čistilištu. Svoju vjeru u ono što uči Crkva, koja uključuje i znanje kojim ćete onda moći odgovoriti i svojoj kćeri, možete potkrijepiti i Katekizmom Katoličke Crkve (br. 1471ss), a mi ćemo pokušati samo prenijeti neke od dijelova.
Kao što smo spomenuli, teški nas grijeh lišava zajedništva s Bogom, pa zbog toga ne možemo postići vječni život. To se lišavanje naziva »vječnom kaznom« za grijeh. S druge pak strane, grijeh (pa i laki) »povlači za sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane 'vremenite kazne' za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne«, ističe Katekizam navodeći riječi apostolske konstitucije »Indulgentiarium doctrina« pape Pavla VI. U istome dokumentu papa podsjeća da je »život svakoga Božjeg djeteta čudesno, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba«. U tome općinstvu svetih, koje postoji među vjernicima - onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju - postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. U toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćanje - znači molitva - općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude »u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh« (KKC 1475).
Ta svoja duhovna dobra Crkva naziva i svojim »riznicom«, ali se pri tome ne misli na neka materijalna dobra i bogatstva koja bi ona bila nagomilala kroz stoljeća, nego je riječ o neiscrpnoj vrijednosti koje kod Boga imaju ispaštanje i zasluga Krista, koje je prinio za ljudski rod da bude oslobođen grijeha i da uđe u zajedništvo s Ocem.
Oprost se, pak, po Crkvi dobiva snagom vlasti »vezivanja i odrješivanja« - kao što je Isus rekao apostolu Petru - i tu je vlast dobila od Krista, a ona se zauzima za kršćanina te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazna za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi. A kako znamo da su i vjerni mrtvi »na putu čišćenja« - dakle, u čistilištu - isto članovi općinstva svetih, možemo im pomoći - uči Crkva - između ostalog »stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazna za grijehe« (KKC 1479). Zato je važna i Vaša molitva i molitva Vaših bližnjih za duše u čistilištu.
Uz to teološko tumačenje, kao što znate, Crkva za davanje oprosta u pojedinim prigodama traži i neke uvjete: tj. prethodno obavljenu ispovijed i pričest te molitvu na nakanu Svetoga Oca. Kada Sveti Otac odluči o nekoj važnoj crkvenoj prigodi dati opći oprost, mi to i prenesemo. Tako smo u Godini euharistije izvijestili da je papa Benedikt XVI. donio odluku o općem oprostu dekretom »Najveće čudo«, u kojemu su objašnjeni i uvjeti za dobivanje potpunoga oprosta: sakramentalna ispovijed, pričest, molitva na nakanu Svetoga Oca te potpuni otklon duše od želje za bilo kakvim grijehom. Taj oprost zadobili su oni vjernici koji su pozorno i pobožno sudjelovali u euharistijskome slavlju ili u kojoj drugoj javnoj pobožnoj vježbi pred Presvetim sakramentom. Opći oprost vrijedio je i za svećenike, redovnike i redovnice kao i za ostale pobožne vjernike koji su pred Presvetim oltarskim sakramentom izmolili večernju i povečerje iz službe časova (časoslova), a nije neobično da potpuni ili djelomični oprost zadobivaju vjernici i u drugim prigodama, kao što su naprimjer Svjetski dan bolesnika, mlade mise ili obljetnice svećeničkoga i biskupskoga ređenja.
