Mislim stoga da New York Times neće biti zainteresiran saznati ovo: Dragi brate novinaru, ja sam jednostavni katolički svećenik. Osjećam se ponosan i sretan zbog svojeg poziva i evo malo više od 20 godina živim kao misionar u Angoli.
Primjećuje se kako se u brojnim medijima, osobito u vašim novinama, uvijek iznova javljaju članci posvećeni svećenicima pedofilima, i to s jednim površnim pristupom i jasnim emocionalnim učinkom. Nastoji se istražiti u njihovim životima greške iz prošlosti.
Bilo je takvih mnogo u jednom gradu Sjedinjenih Američkih Država tijekom 70-ih godina, kao i u jednoj australskoj župi 80-ih godina i tako redom sve do nedavnih slučajeva. Svi oni zaslužuju čvrstu osudu, bez ikakve sumnje.
Neki novinski izvještaji su obazrivi i uravnoteženi. Drugi pak pretjeruju, šire predrasude, siju mržnju. Ja sam osjećam veliku bol zbog neizmjernog zla koje uzrokuju neki od onih koji bi trebali biti živi znakovi Božje ljubavi. Oni nanose štetu životima brojnih nevinih stvorenja. Ne postoje riječi koje bi mogle opravdati slične čine. Ali ne može se ni poreći zaštita kojom Crkva obasipa slabe i bijedne. Zbog toga, njezin glavni prioritet ostat će uvijek prihvaćanje i promocija svih potrebnih mjera za prevenciju i zaštitu dostojanstva djece.
Čini mi se da se tako malo vijesti može pročitati o tisućama svećenika koji žrtvuju svoje živote za milijune djece i adolescenata, za bogate ili siromašne, privilegirane ili one u nepovoljnom položaju diljem svijeta.
Mislim stoga da New York Times neće biti zainteresiran saznati ovo:
• Trebao sam nositi desetke gladne djece koja su se nalazila usred minskih polja nastalih zbog rata između Canguembe i Luena (gradovi u Angoli) 2002. godine jer vlada to nije uspjela učiniti,
nevladine organizacije nisu posjedovale potrebne dozvole za to.
• Morao sam sahraniti desetke djece koja su umrla prilikom bijega od rata
• Spasili smo život tisućama osoba u Moxicu (regija u Angoli) zahvaljujući jedinom zdravstvenom centru koji je postojao na 90 000 km2 tako što smo im darovali hranu i sjemenje.
• Imali smo mogućnost osigurati obrazovanje i školu za više od 110 000 djece tijekom proteklih deset godina.
Smatrat će se malo zanimljivim i to da smo, zajedno s drugim svećenicima:
• Spasili oko 15 000 ljudi u gerilskim kampovima nakon njihove predaje jer hrana od vlade i Ujedinjenih naroda nije stizala
• Nije zasigurno zanimljiva ni vijest da jedan svećenik od 75 godina, otac Roberto, hoda još uvijek gradom Luandom brineći se za djecu s ulice,
odvodeći ih u centre za socijalnu skrb jer su zatrovana benzinom budući da,nastojeći spojiti kraj s krajem, rade kao gutači vatre.
• Opismenjavanje stotine zatvorenika također ne bi trebalo izgledati kao važna vijest.
• Isto tako je nepotrebno znati da drugi svećenici, poput oca Stephanea, vode hostele za mlade koji služe kao utočište mladima prema kojima se loše postupalo, tuklo ih se i čak silovalo.
• Nije zanimljivo ni da otac Maiato, sa svojih 80 godina, posjećuje kuće siromašnih, jednu po jednu, tješeći bolesne i očajne.
• Niti je dostojna da se smatra zanimljivom vijest da je otprilike 60 000 svećenika – od
sveukupno 400000 svećenika i redovnika prisutnih u svijetu – napustilo svoje zemlje i svoje obitelji kako bi služili svojoj braći u bolnicama,skloništima za gubavce,
izbjegličkim logorima i sirotištima. Da se brinu o djeci optuženoj za čarobnjaštvo ili o siročadi čiji su roditelji umrli od AIDS-a. Da osnivaju škole za najsiromašniju djecu,
centre za stručno osposobljavanje, prihvatne centre za osobe zaražene HIV-om, i tako dalje.
• Da ne spominjem one koji posvećuju vlastiti život radu u župama i misijama kako bi ljude potaknuli da i oni dobro žive i iznad svega da ljube.
• Nije ni vijest da je moj prijatelj svećenik Marc-Aurèle, kako bi spasio dječje živote tijekom rata u Angoli, prevozio djecu iz Kalula u Dondo te da je ubijen na povratku u svoju misiju.
Ili da je brat François poginuo, zajedno s pet vjeroučiteljica, u nesreći koja se dogodila dok su išli pomagati u najzabačenija seoska područja u našoj zemlji.
• Da su deseci misionara u Angoli umrli zbog obične malarije, zbog nedosljednosti zdravstvenih resursa.
• Da su drugi poginuli od mina dok su išli posjetiti svoje vjernike (na groblju u Kalulu se nalaze grobovi prvih svećenika koji su stigli u ovaj kraj: nitko nije imao više od 40 godina).
Stvara se više buke oko svećenika koji je kriv za jedno djelo negoli oko tisuće svećenika koji daju život za siromašne i bijedne.
Ne želim ovdje braniti Crkvu i njezine svećenike. Jedan svećenik nije ni heroj ni neurotična osoba. On je jednostavno jedan normalan čovjek koji sa svojom ljudskom prirodom nastoji slijediti Isusa i služiti mu u svojoj braći.
Svećenik je bijedan, siromašan, slab kao i svako ljudsko biće. Ali u njemu postoji također ljepota i veličina kao i u svakom stvorenju. Inzistirati opsesivno na jednoj bolnoj temi, gubeći iz vida sva druga djela, stvara namjerno uvredljiv prikaz katoličkog svećenika zbog čega se ja smatram uvrijeđenim.
Molim te samo, prijatelju novinaru, da tražiš Istinu, Dobro i Lijepo. Tako ćeš rasti u svojem zanimanju.
U Kristu,
p. Martin Lasarte, SDB
