Ako bi ikada to svećenik pokušao, on bi ga ubio. Bio je vrlo ljut na svećenike. Međutim, kao i svakome, tako i ovome krvniku i nevjerniku približio se posljednji trenutak. Ležao je na smrtnoj postelji. Netko je svećeniku javio da je on nasmrt bolestan. Svećenik je odmah požurio u njegovu kuću da mu pokuša pomoći i tako spasi dušu: da ga ispovjedi, odriješi od grijeha i podijeli ostale sakramente…
Kad je svećenik povirio na vrata njegove sobe, bolesnik poviče: “Što?!… Svećenik!… Dajte mi samokres da ga ubijem!”
Nitko mu nije dao oružje, a sam se nije mogao dignuti. Ipak, onako bijesan ispruži svoju šaku prema svećeniku i reče:
“Vidiš li ovu moju šaku. S njom sam ja dvanaest takvih zadavio!”
Svećenik mu blago i umiljato odgovori: “Varaš se, dragi brate. Nisi ti zadavio dvanaest nego jedanaest. Dvanaesti sam bio ja. Nisam umro, Bog me je ostavio živa da mogu spasiti tebe od pakla. I ja sam došao da ti oprostim i da ti Bog oprosti!”
Potom svećenik odgrne svoje odijelo i pokaže mu brazgotine ispod vrata: “Evo vidi, tu su tragovi tvoje šake! Nemoj nikada zaboraviti: Bog je Ijubav i samo milosrđe.”
Bolesnik je ostao bez riječi i daha. Milost Božja ga je takla. Priznao je sve svoje grijehe. Pomirio se s Bogom i umro je na svećenikovim rukama.