- Slavni Rolling Stonesi i naša Tereza Kesovija slave 50 godina javnih nastupa... Kako je biti svećenik u javnosti 45. godina. Jeste li umorni?
- Osjećam te godine pomalo u kostima i mišićima, ali zadivljen sam kako me Bog drži, jer objektivno ne smanjujem ritam obveza i nastupa. Štoviše, ima ih sve više.
- Koliko je toga?
- U Taboru imam nešto više od 30 programa po četiri dana duhovnih seminara i obnova.
- Dakle, 120 do 130 dana godišnje?
- Da, ali izvan Tabora imam još toliko. Između toga imam sve druge obveze te jednodnevne rekolekcije .Mnogo se toga nakupi, a kako to ne kontroliram jedva nađem četiri-pet dana za godišnji odmor.
- Imate više nastupa od Micka Jagera!
- Možda, ali ne bih se želio s njime uspoređivati, jer mi oni nisu ideološki simpatični. Mogu biti vrhunski glazbenici, ali imam otpor prema njima. Uostalom, razlikujemo se po mnogo toga, npr. meni ne treba toliko priprava i tehnike za velike estradne nastupe, za što treba cijela ekipa.
- I vi u Taboru imate svoju ekipu?
- Tabor je kuća koja samostalno funkcionira, koja ima mogućnost smjestiti više od stotinjak osoba. Imamo i kuhinju za još toliko ljudi. Za sve to imam pravu "četu dobrovoljaca", koje sam nazvao poslužiteljima i nose crveni bedž. Jako su samozatajni i žrtvuju svoje vrijeme za Tabor, a ja za duhovnu obnovu trebam 20-ak takvih osoba. Oni mi pomažu kod mojih molitava i održavanju reda.
- Mislite na tzv. počivanja u Duhu, kada treba pridržavati ljude koji padaju na tlo?
- Između ostaloga i to, ali oni su stalno na raspolaganju ljudima koji imaju pitanja i poteškoća, koji se ne trebaju samo meni povjeriti.
- Da li se ovih kriznih godina povećao broj dolazaka?
- Povećao se broj onih koji žele biti ovdje, a ne mogu to platiti. Kuća je otvorena i za njih, pa ih primamo gratis kao karitativnu djelatnost. U Hrvatskoj je očajno mnogo droge, raskalašenosti, bludnosti, preljuba, kocke i čovjek ne može vjerovati koliko to povuče i mladih i starih ljudi.
- Kako sve to kad smo razvikani da smo katolička zemlja?
- To je razlika između onoga što smo po etiketi i službenoj statistici od onoga što smo srcem. Mi smo katolička zemlja, ali za dekriminalizaciju abortusa na referendumu Crkva bi sigurno loše prošla, jer su ljudi oportunisti, što je nenormalno za neku katoličku zemlju. Kako bi u nekoj zemlji s 90 posto katolika Sabor mogao izglasati zakon o homoseksualnim brakovima! To znači da za nas ima mnogo posla da čovjek i u duši postane ono što je po svom socijalno-administrativnom opredjeljenju. A to ne ide lako. Vidite da su svi ljudi s popisa afera katolici.
- Da li ste mislili da ćete se baviti svim ovim kad ste kretali u svećenike?
- Priznajem da nisam imao ove vizije... Kako sam postao svećenik? Ministrirao sam kod franjevaca na Trsatu i jako mi se sviđala fratarska odora, primjerice jednom starom fratru kojemu je jako lijepo stajao habit. Bog se "lijepi" na različite načine. Zatim kreću spoznaje što to znači, npr. prihvatiti celibat kao svoj odabir, a ne kao nešto nametnuto.
- Što to konkretno znači? Da li ste osjetili potrebu za obitelji, ženom i djecom?
- Naravno da sam razmišljao, ali sam još tada shvaćao da neću živjeti s nekom osobom s kojom ću dijeliti intimnost i život onakav u kakvom sam i sam izrastao kao dijete i mladić. Trebala je katarza za takvu vrstu spoznaje. Ne vjerujem da je to veća žrtva od one kod ljudi u braku, zato što se i muž može zaljubiti u neku drugu ženu.
- I svećenik se može zaljubiti?
- Može se zaljubiti i netko mu se može svidjeti, ali ne smije prihvatiti grijeh kao opciju te veze. To nije u redu.
- Dakle, može se zaljubiti i odljubiti, ali nema akcije?
- Može biti zaljubljen i ostati u dobrom prijateljstvu i s muškom i sa ženskom osobom, s kojom će dijeliti mnogo toga. Imam mnogo prijatelja i prijateljica s kojima mogu mnogo toga podijeliti, ali je u tim odnosima isključena opcija grijeha. Onoga što bi meni bio grijeh, ali i svakome drugome tko god nije u zakonitoj vezi s osobom drugoga spola. To je grijeh, bilo da se radi o meni kao svećeniku, mladiću ili djevojci koji nisu u zakonitoj vezi ili mužu i ženi koji su predaleko otišli u očijukanju s nekom drugom osobom, što može povrijediti svetost njihova braka.
- Onda je to prilična žrtva?
- Žrtava ima svugdje i ne volim da se mnogo priča o tome kako su svećenici žrtve zbog toga što se ne žene. Uspoređujem to s onim Isusovim riječima kad je bilo riječi o nerazriješivosti braka i kad je Petar zakukao "onda bolje ne ženi se kad se ne možeš riješiti tereta!", Isus je rekao da to svi ne razumiju, jer ima nekih koji su nesposobni za brak, onih koje su drugi onesposobili te onih koji sami sebe onesposobiše za brak radi Kraljevstva nebeskog. Na to se pozivam, a ljudi to ne gledaju tako. Na primjer, ako se neka cura zaljubi i odluči sa svojim izabranikom otići pred oltar, ona se odrekla svih drugih muškaraca i mladića koji su je gledali ili koje je ona možda gledala. Ona se svih odrekla radi toga jednoga! I ona i on se odriču u izboru tog jednog. Tako i ja Isusa izabirem kao jedinog.
- Da se ljudi toga svega drže, onda bi i vi imali npr. prazan Tabor?
- Ne dolaze u Tabor samo ljudi koji su u graničnim situacijama. Dolaze produbiti svoj duhovni život. Kažem ljudima na početku duhovne obnove da ako netko među nama misli da je svet i apsolutno dobar, onda ga molim da ide kući, jer tu nema što raditi.
- Ljudi često znaju predbaciti svećenicima da im ne drže lekcije npr. o seksu, da što oni znaju o tome kad nemaju ženu?
- Pa i mi smo stvoreni kao muška bića! No, kažem ljudima da oni znaju probleme svoga braka i da li se imaju pravo miješati u probleme tuđeg braka, jer ne znate njihovu fizionomiju i nutrinu, jer je svaki brak svoj svijet. Ima nekih zajedničkih stvari koje prepoznajemo u mjerilima morala i duhovnog života gdje mogu reći i upozoriti i za bračni i za obiteljski život. Dovoljno smo pastoralno odgojeni i obrazovani u tome smislu da imamo što reći.
- Pritom je važna vaša autentičnost i svjedočenje kako sami živite?
- To je najvažnije. Tu se mi lomimo i dižemo. Ako svećenik neće biti svjedok vjere, a svjedok je svojim životom, onda sve postaje polako šuplje. To znači da nama trebaju duhovne obnove i vježbe i rekolekcije.
- Treba neki Tabor za svećenike?!
- Imaju isusovci u Opatiji, ali mi se čini da je premali broj onih koji su spremni na to. Međugorje na svjetskom planu ima cijeli tjedan za duhovnu obnovu svećenika, pa dođe 300 i više svećenika. To je potrebno, jer svećenik ne smije postati obrtnik, a ne svjedok vjere.
- Koliko je svećeniki život lagodniji od života običnog čovjeka? Materijalno ste situirani...
- Nadam se da nema onih koji se samo zbog toga opredjeljuju za svećeništvo, jer ako nema ideala ne bi se mogli othrvati kušnjama dvostrukog života. Ako gledam svoga pokojnog oca, onda vidim da je moj život lagodniji od njegova, jer je on sam radio i morao je hraniti osmero djece. Živjeli smo skromno, pa sam ministrirao prije škole i na povratku znao opet otići do fratara, ručati s njima, a često su mi dali da i doma nešto odnesem. Bila je to skromnost koja nije bila siromaštvo i depresija, nego radost i veselje. Nema u svećeništvu bogatstva, već osjećam da je to nešto od onoga što je sv. Franjo prorekao svojim fratrima da se ne brinu za materijalno jer ako sav svijet bude imao dva kruha - jedan će biti vaš.
- Zašto ste baš izabrali fratre?
- U ono vrijeme identičan mi je bio pojam svećenika i fratra. Naprosto se nisam drugačije vidio. Tek kasnije sam spoznao da postoji redovničko zvanje i takva opcija duhovnog života i svećeništvo.
- Koje su prednosti fratarskog načina života?
- Živim u zajednici i ona mi je obitelj. U obitelji uvijek ima nekih ustupaka, ali ima i prednosti zajedništva i sigurnosti. Ne bih se mogao snaći bez takve obitelji. Vanjski svećenici imaju npr. poteškoća kad moraju ići u starački dom, jer nemaju iskustvo zajedničkog života zato što su svoj život samački usmjerili. Nisu fratri sveti, ima tu svačega, ali od samih početaka bio sam svjestan važnosti da je zajednica moja baza.
- Da li su kolege ljubomorni na vas zbog načina rada i popularnosti?
- Nitko od nas nije ljubomoran na p. Bonaventuru Dudu, a on je naš zaštitni znak i ponosni smo na njega. Htio bih da tako budu ponosni i na mene, a ljubomoru ne vidim niti bih je želio vidjeti. To ne znači da su svi oduševljeni mojim stilom rada i znam da ima kritike, čak i izrugivanja i ismijavanja ali nikad nisam osjetio otpor s ogorčenjem i bez ljubavi.
- Zašto ljudi žele doći baš k vama?
- Mnogi pričaju idealistički o seminarima, pogotovo ako su osjetili poboljšanje i pomoć u svojim tegobama. Ako je nekoga prestala boljeti glava, onda će to svima rastrubiti, zar ne. I drugi se svećenik može pomoliti za nekoga, dati mu bolesničko pomazanje, ali to ljudi povezuju sa mnom. Bio sam u Kanadi kod naših Hrvata i jedna mi gospođa veli: "Vi ste taj fra Zvjezdan kojemu se Majka Božja ukazala iza oltara!" Vidite da se svašta priča, pa ta fama zacijelo podiže i zanimanje ljudi da me upoznaju. No, želio bih da me ljudi prepoznaju kao čovjeka ljubavi, koji želi drugoga prihvatiti i čuti s ljubavlju.
- Mnogi svjedoče da su od vas došli osvježeni, čak i promijenjeni?
- Nadam se da je tako. Bog mi daje sve više hrabrosti i slobode da se ljudima usudim oštro reći i neke istine a da mi to ne zamjere.
- Da li volite kad vas zovu karizmatikom?
- Ne, jer je taj naslov malo opterećen. Volim da me prepoznaju kao Božjeg čovjeka i svećenika.
- Što znači biti karizmatik?
- Ljudi misle da on ima neke posebne darove.
- Imate li ih vi?
- Imam, kao što ih imate i vi i svatko drugi. Ali ne treba njima mahati. Nisam ja veći karizmatik od npr. nekog pobožnog ispovjednika kojemu ljudi rado odlaze. Imam lakoću govora, što je Božji dar, zatim imam ljubavi u srcu dok slušam čovjeka, imam vjeru u Boga da Bog pomaže i zato se molim za ljude koji su u potrebi.
- Što mislite o Zlatku Sudcu, kojega sad već dugo nema u javnosti?
- Volim ga kao prijatelja. Već dugo nemamo kontakta, pa ne mogu objektivno ni reći što se točno događa. Bojim se da nije dobro, što mi je jako žao. Jednom je on lijepo rekao da Crkva može bez Zlatka, ali da Zlatko ne može bez Crkve. Sada ga nigdje nema, a svećenik mora pripadati nekoj redovničkoj ili biskupijskoj zajednici. Njega sada tu nema, dao se onome što voli, umjetnosti, s ponekom duhovnom obnovom vani, jer mu tu biskupi ne daju. Nastala je neka nepotrebna napetost i bio bih sklon moliti se da Zlatku Bog da duha poniznosti i ljubavi pa da on prvi pristupi svome biskupu i drugima i prihvati ono što odrede, kako bi počeo normalno funkcionirati.
- Da li ste vi imali problema i kriza?
- Nikada nije bilo krize da bi mi bio ugrožen identitet, a Bog mi je dao i duha razboritosti i rado prihvaćam sugestije odozgo kad me se upozori da biskupi nešto ne vole.
- Upozoravaju vas?
- Nikada izravno, već mi neizravno dođe do ušiju i onda nastojim izbjeći ono što bi moglo negativno djelovati na ljude. Volio bih imati više komunikacije s hijerarhijom. Imam divnu sa svojim provincijalom i to mi daje sigurnost, jer je on moj prvi ordinarij. Volio bih imati takvu i s biskupima, ali nikako ne stignemo sjesti za stol i razgovarati, što bih preporučio i nekim kolegama koji imaju slične duhovne obnove na svoj način. U razgovoru se ostvari ljubav, što je prvi korak da se razumijemo.
- Da li oni točno znaju što vi radite i je li itko od biskupa bio na nekoj vašoj duhovnoj obnovi?
- Bio je nadbiskup Prenđa, pokoj mu duši, u Jazinama na cijelome programu. Čak je pisao i bilješke i išao u jednom trenutku i ispovijedati da bude posve uključen u događaj. Vodio je misu, a meni dao da propovijedam.
- Nitko od biskupa nije došao u Tabor?!
- Nije, ali u Dom sportova došao je služiti misu biskup Mrzljak, dok je bio pomoćni biskup zagrebački i zahvalan sam mu na tome.
- Svećenici ipak dolaze u Tabor?
- Dolaze i to sve više, zajedno sa svojim vjernicima. Pomažu mi onda kod ispovijedi. Jedan je došao s autobusom svojih vjernika, bio četiri dana u Taboru i 15-ak dana nakon toga smo se sreli i veli: "Zvjezdane, što si mi napravio, ja sam ti doveo 50 svojih župljana da ih obratiš, a ti si mene obratio!"
Darko Pavičić/Večernji list
