Bila je to moja učenica, draga djevojka čiji je sav život jedna velika patnja. Odrasla je u SOS Dječjem selu, i to su joj, često govori – najljepše godine. Tu je imala sve što joj je potrebno za dostojanstven život, a SOS majka i danas joj je – majka. Uspjela je maturirati u klasičnoj gimnaziji, iako se tijekom školovanja teško razboljela. Danas živi samostalno, uzdržava se prodajom ovog lijepog nakita, koje prodaje prolaznicima po vrlo povoljnim cijenama.
Odlučila sam ju iznenaditi čokoladom. Iako nedjeljom nerado odlazim u trgovinu, ušla sam u „KONZUM“ na glavnom osječkom trgu, da joj kupim čokoladu kojom ću je iznenaditi prije ulaska u crkvu.
Razgledam police, zagledam čokolade, kad odjednom čujem: “Glupačo, tko je postavio ovdje? Koji si ti kreten! Kretenčina, glupača, idiotkinja, pa onda jedna psovka, pa opet prostačina… Pogledam – ispred blagajne neki čovjek, ako se takva spodoba može nazvati čovjekom: ogroman, na njemu kratke hlače, razdrljena ljetna majica, zapušten, neobrijan, nepočešljan, sav nekako zgužvan, nepodnošljivo zagađena jezika viče na blagajnicu. Toliko je vikao da smo se svi mi, koji smo se zatekli unutar trgovine, u neugodnosti pogledavali ne znajući što je bolje: ako se upetljamo – još će se više razdražiti, a ako šutimo, sudionici smo patnje jedne jadne mlade žene. Odšutjeli smo… Došla mi je na pamet misao: “Može li itko od vlasnika „KONZUMA“ zamisliti ovakvu scenu u nedjeljno prijepodne u svojoj obitelji, kakva je upravo u njihovoj trgovini, otvorenoj nedjeljom?“ Nitko ništa nije komentirao. Ovaj „tip“ je izašao, i sad smo bez riječi, disciplinirano, prilazili blagajni. Blagajnica je plakala dok nam je s naporom vraćala novac nakon naplate onoga što smo kupili. Bila je to mlada, krhka djevojka, možda vršnjakinja moje učenice ispred kapucinske crkve… Svojoj učenici sam dala čokoladu i obradovala ju, ali sam u crkvu ušla sva jadna – s mislima na jadnu mladu blagajnicu koja mora i nedjeljom raditi. Svoju molitvu taj dan sam prikazala za tu nezaštićenu ženu, ali i za obitelj (ako je ima) zlostavljača, karikature od čovjeka, s kojim živjeti – mora biti pakao: toliko psovki, gnjeva, besćutnosti, sirovosti i bahatosti sigurno nisu od Duha Svetoga.
Nekako od prije dvadesetak godina i nama su postali poznati izrazi: “bulling“ za duhovno i tjelesno vršnjačko nasilje među djecom, i „mobbing“ za zlostavljanje na radnom mjestu. A oba ova zlostavljanja jednako su strašna i nepodnošljiva!
Zlostavljačima je vjerojatno potrebna psihološka pomoć (možda bi negdje trebao i neki egzorcizam), ali zlostavljanima je sigurno potrebna duhovna pomoć. Gdje potražiti tu, duhovnu pomoć? U vrijeme Korizme Isus nam je najbliži, jer razmatramo kako je izbičevan, napušten, izrugan, zgažen, ismijavan i trnjem okrunjen, s – iskustvom odsutnog Boga ( „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“). Izmučeni Bog i Čovjek, s trnovom krunom na glavi, klecavim koljenima i izmrcvarenim tijelom i dušom – svakom popljuvanom, poniženom, izvrijeđanom djetetu Božjem – uzor je i utjeha. Jer – verbalno i fizičko zlostavljanje sigurno je djelo Sotone, ali strpljivo podnošenje poniženja, ismijavanja, ogovaranja, prezira, svakodnevnog i neprestanog prigovaranja, omalovažavanja i ruganja, kad je sjedinjeno s Isusovom Mukom – spasiteljsko je djelo. S nama je, uz naš križ, sigurno tada i Žalosna Gospa, koja nam briše suze i grli naša lica na kojima prepoznaje mučeničke crte svoga ljubljenoga Sina! Kako prihvaćati „verbalno nasilje“? Kako se iz dana u dan, možda iz godine u godinu, nositi s neizvjesnostima i strahom: „Što me danas čeka na poslu?“ ili „Što me danas čeka kod kuće?“ili „Što me čeka kad se on/ona vrati kući?“. Koliki se očevi i majke danas vraćaju svom domu s eksplodiranom bombom i krvavim krhotinma na duši, kao blagajnica „KONZUMA“ koja je radila u nedjelju prije podne? Koliko se danas ljudi svih generacija vraća u svoj dom s grčem u želucu – hoće li naići na „nagaznu minu“ – i raznijeti u komadiće ono malo mira i volje za životom s kojom su polazili na posao ili – tražili posao? Razmatrajmo Gospin život: nikada joj nije bilo idilično, a ipak – nigdje nije zapisano da se na bilo što tužila, ili je bilo koga okrivljavala! Duh Sveti ju je sigurno vodio i kroz najtamniju noć duše, i kroz sva bolna iskušenja. Od sv.Male Terezije mnogi su, uključujući papu Franju, naučili kako naoko i male, i one velike patnje pretvoriti u snažne, blagoslovljene molitve. Ona je sve, ali baš sve što je doživljavala s bolom u duši i na tijelu, prikazivala Isusu s ljubavlju, za misijsko poslanje Crkve. I, iako nikada nije napustila svoj karmelićanski samostan, postala je zaštitnica misija.
Posljednjih dana Hrvati i hodočasnici u Međugorju dobili su veliku utjehu kad je Papin izaslanik, poljski nadbiskup Henryk Hoser rekao da je u Međugorju najveće čudo osobna ispovijed, koju je Crkva u zapadnom svijetu posve zanemarila. Sjećam se. Još 1992. godine fra Jozo Zovko je za Hrvatski radio Baranja izjavio: “Jedan mi je meksički biskup rekao da će doći vrijeme kad će svi narodi povlačiti Hrvate za rukav i pitati: “Kako je to, među vama je Gospodin?“ Je li ovo vrijeme – to vrijeme? Papin izaslanik u Međugorju je, usuđujem se reći, to potvrdio. Pogotovo što je hodčasnike ohrabrio da po svijetu šire poruke „kraljice mira“.
Naše osobne duhovne i fizičke patnje, poniženja, osjećaj emotivnog bezizlaza prihvatimo kao svoj doprinos Isusovoj patnji za spas svijeta, i budimo svjesni svoje vrijednosti, na što nas u današnjoj Službi čitanja (4. travnja) ohrabruje sv.Pavao u Poslanici Hebrejima: “Njegova smo kuća mi, ako sačuvamo hrabrost i ponos nade“ (Heb 3, 6)
U ovom dramatičnom vremenu molimo da i suze blagajnice u „KONZUMU“, do dna ponižene na radnom jestu u nedjelju, budu sjeme smione nade koju trebamo sačuvati, jer samo tada smo „Njegova, Isusova kuća“. A uskrsnuli Isus je naša – ovozemaljska i onozemaljska radost. I radost blagajnice „KONZUMA“, koja, nadam se, više neće morati raditi nedjeljom.
Piše Ana Penić , Obitelj malih Marija
