Blagdan, taj dan u kome se odmičemo od svojih svagdanjih, običnih poslova i radnja, za nas je bitan. Johannes Calvin je rekao kako je smisao toga dana da umremo svojim vlastitim požudama i djelima. Nedjelja danas propada. Ona postaje nažalost sve više i više samo dan odmora i vožnje na izlet ili nekomu na kavu. Pa i ja se samo ponekada i rijetko mogu odlučiti da pribivam toga posebnoga dana nekomu bogoslužju jer me se propovijed gotovo uvijek u pravilu doima banalno, tako da crkvu napuštam mrzovoljnija nego što sam unišla u taj Bogu posvećeni prostor. Možda je to samo lagodna isprika jer sam zapravo i sama odveć lijena zaputiti se nedjeljom u crkvu.
Posrijedi je ipak daleko više od donekle olakotne lijenosti, nego je to prpošno zabavna neozbiljnost, moderno 'tak-tak' kršćanstvo bez čvrstoga vezivanja uz zajednicu, slobodno plivajuća (floating - kao devizni tečaj) religioznost koja si jedva dopušta bilo kakve obveze te sebi umišlja kako je uzvišenija ili nadmoćnija od onih koji obnašaju neku službu u Crkvi. Nekakva mješavina (suvremeni mix) oholosti, ravnodušnosti i dosade, koja se kao acedia, duhovna lijenost svrstava među sedam glavnih grijeha.
Želim li pak tu zapovijed shvatiti ozbiljno, onda bih morala imati pred očima ili izlistati sve one oštre žalopojke s Božje strane, koje On izgovara na usta tolikih proroka, da se subota ne obdržava pa onda nema ničega, ne ostaje ništa čime bi se Njega moglo slaviti i častiti. Subota ili nedjelja – one imaju drukčije usmjerenje, ali obje služe učvršćivanju veze između Boga i čovjeka, one su tako reći znak koji se puni od blagdana do blagdana, znak koji se trajno iznova zasađuje, da bi bio smjerokazom postojane vjernosti toga jedincatoga odnosa. Obredi koji se pritom obavljaju trebaju taj intimni, prisni odnos samo još više učvršćivati i obnavljati.
Pa makar su obredi tijekom stoljeća doživljavali stanovite promjene te je u novije vrijeme ta pomama za promjenama po sebi problematična, upravo u obredima slušamo jeku, odzvanja pred nama povezanost s prijašnjim naraštajima koji su taj posebni dan – blagdan – već davno slavili te na taj način iskazivali Bogu svoju čast i hvalu. Nema ničega banalnijega ni glupljega od klanjanja Bogu koje se temelji na nekakvoj vlastitoj izmišljotini ili 'iznašašću'. I da se vratimo još jednom na povezanost sa zajednicom: upravo je bitna ta povezanost. Ona nas može lišiti klanjanja Bogu koje nas uvelike zavlači u 'privatluk' te može poslužiti kao korektura za sva ona smušena samopoimanja i tumačenja koja opremaju religiju prema mjeri vlastitoga dnevnoga boravka.
A u aktivnom životu zajednice koji se proteže te traje i nakon nedjelje, dade se prakticirati i nešto od skrbi koju čovjek treba gajiti prema svojim bližnjima. Naravno da nam ne bi trebala posebno nedjelja kad bi svi vjernici bili kadri danomice iskazivati Bogu čast i hvalu te učvršćivati s Njime savez u duhovnom i obrednom obliku i planu. Međutim, time se zahtijeva malo previše od većine ljudi koji ne obnašaju svećeničku službu niti borave u samostanima.
Martin Luther je donekle umanjio značenje nedjelje jer je svakodnevna zadaća kršćanina slušati Božju riječ i posvećivati svoje dane. Ali, kao što rekoh, to je moguće i ostvarivo samo jednoj maloj skupini ljudi.
Sibylle Lewitscharoff/velecasnisudac.com
