Potaknuta prispodobom (Mt 25,14-30) spomenutom u knjizi Josipa Lončara Kako povjerovati, i njegovim razmatranjem iste, te potaknuta onim što sam čula na njegovim seminarima, odlučila sam podijeliti svoje svjedočanstvo - talent, kako ne bi ostao zakopan u zemlji i kako bi urodio novim talentima. Ono što mogu sažeti u jednu rečenicu je: „Ne boj se prepustiti, čovječe, jer velika djela će ti učiniti Gospodin!“
„Bože, zašto baš ja?!“
Studentica sam, trenutno sam na prvoj godini diplomskog studija. Mnogo toga mi se dogodilo u ove moje 23 godine života. Ono što je zanimljivo podijeliti s drugima, zbilo mi se u posljednje dvije godine života. Naime, unazad dvije godine, bijah na vrhuncu svog ateizma/agnosticizma. Da budem iskrena, ni sama ne znam kako sam se tada točno deklarirala, ali u jedno sam sigurna – nije bilo dobro! Opisati kako sam se tada osjećala nije baš lako, ali najbliže bi bilo ovoj 'slici': kao da me netko zalijepio za pod i smrznuo u vremenu, a ostavio mi osjećaj svjesnosti. Mimo mene su prolazili ljudi, vrijeme... A ja, ja sam stajala nepomično i jedino što sam mogla je gledati i patiti. To je stanje bilo naprosto užasno! Ta je godina prošla bez pravih i iskrenih prijatelja koji bi mi mogli pružiti neku lijepu riječ utjehe; na fakultetu sam zakazala, što je u konačnici rezultiralo padom godine; upoznavanje s novim ljudima i druženje s njima izazivalo mi je osjećaj mučnine; izlazak iz sobe bio mi je najgori dio dana; ogledalo mi je bilo najgori neprijatelj – mrzila sam svoj odraz u njemu toliko da se često nisam mogla pogledati, a da se ne rasplačem od tuge i jada... Očito je u kojem se smjeru niz nastavlja. Ukratko, to razdoblje bilo je vrhunac depresije u kojoj sam se našla. Bilo je dana kada sam samo sjedila u sobi, na krevetu, zurila kroz prozor u nebo i plačući govorila: „Bože, zašto baš ja?! Što sam krivo učinila da me ovako kažnjavaš?!“ Moj anđeo spasitelj Nedugo nakon toga, možda mjesec dana kasnije, netko mi je pokucao na vrata. Nisam očekivala nikoga, pa je moje čuđenje bilo tim veće. Iako sam živjela u studentskom domu, na katu s otprilike 50-ak sustanara, nisam poznavala nikoga osim cimerice. Žalosno, znam. Pomislila sam da netko sigurno traži nju... No, kad sam otvorila, iznenadila sam se jer je pred vratima stajala docimerica, koja je „eto, odlučila navratiti do mene, iz čiste radoznalosti i, eto, da se upoznamo“. Tek mi se kasnije upalila lampica što se tiče simbolike njezina imena. Zaista, ispostavilo se da je ona moj anđeo spasitelj... Njezina vedrina, pozitivnost i pričljivost za mene su bili pravi šok, ali onaj pozitivni, jer je njezin monolog u meni izazvao pravu bujicu nekih novih osjećaja, kao da me je odmah prihvaćala onakvu kakva jesam, kao da sam s njom mogla biti upravo onakva kakva jesam, sa svim svojim manama i manama. Od tog susreta sve je nekako krenulo, mogla bih reći da me je „odlijepila od poda“. Počele smo se sve češće družiti a zahvaljujući njoj, upoznala sam još mnogo divnih ljudi, kojima je zajedničko bilo jedno – „bili su u vjeri“!
Oni su u vjeri
U samom početku, ta činjenica mi nije odveć smetala, ali ne mogu reći da nisam dolazila u napast izrugivati im se iza leđa zbog onoga o čemu su razgovarali: o tome što im se dogodilo na vjeronauku, euharistiji, klanjanju, karizmatskim susretima, karizmatskoj zajednici... Moje mišljenje je tada bilo: „Ma kakvi anđeli čuvari, kakav dar molitve u jezicima? To ne postoji; to su izmišljene gluposti za malu djecu, a Crkva, to nije ništa više nego legalna mafija pedofila“. Da, moje je mišljenje zaista bilo takvo. Stid me je priznati, ali moram, jer je bilo tako. No oni su bili ustrajni i nisu odustajali. Stalno su me zvali da idem s njima. U samom početku, s lakoćom bih smislila neki izgovor samo da ne moram ići, i to je prolazilo. Neko vrijeme. A onda su me skužili. I ono najvažnije, nikad nisu digli ruke od mene. Bogu hvala da je bilo tako. Malo-pomalo, počela sam odlaziti na vjeronauk don Damira Stojića i na svetu misu. Kad tamo: Op! Odgovor na neko od mojih pitanja. Što sam češće išla, to se broj odgovora povećavao. I tad mi je sve postalo mnogo zanimljivije. Nakon toga sam često znala otići i sama. Znali su se ponekad javiti otpori, pa čak i napadaji bijesa pri spomenu na svetu misu, ali ustrajnost mojih prijatelja je bila jača.
Teška trauma iz djetinjstva
I onda se postavilo pitanje svete ispovijedi. Primijetili su da idem na svetu misu, ali da se nikad ne pričestim. Kako im objasniti razlog zbog kojeg nisam na ispovijedi bila otprilike sedam godina? Dugo sam odgađala taj trenutak kada ću nekome priznati što mi se dogodilo u djetinjstvu i što je obilježilo čitav moj život. Docimerica s početka priče opet je igrala glavnu ulogu u činu ove tragedije... Taj grijeh me je toliko sablažnjavao da jednostavno nije mogao prijeći preko mojih usta. Stoga sam joj jednostavno napisala na papir: Seksualno me zlostavljala osoba s kojom sam u rodbinskoj vezi kad sam pohađala prvi razred osnovne škole! I tad sam „isplakala dušu“! Ona me je jednostavno zagrlila i samo mirno rekla: Dobro je! Sad se isplači i dopusti Njemu da ti zacijeli rane! Nevjerojatna osoba! Moram priznati da On nije mogao izabrati bolju osobu kojoj ću se povjeriti. Potom me poticala, i insistirala da pođem na svetu ispovijed. No, prošlo je dobrih pola godine dok se i to nije ostvarilo. A ono što je prethodilo tome još je zanimljivije...
Kako sam se odvažila poći na ispovijed
Oko blagdana Svih svetih, kada sam pošla kući, na zidu sobe dočekala me prekrasna slika: na drvenoj ploči „spaljen“ prizor Oca koji sjedi na klupici pod drvetom, glava mu je pognuta a oči zaklopljene, desnu ruku položio je na srce, a lijevom grli djevojčicu koja nevjerojatno sliči na mene kad sam imala sedam-osam godina; ona u ruci drži ljiljan... Tu sliku naslikao je čovjek kojeg znam od malih nogu – uvijek mi je rado crtao što god bih poželjela – čovjek nesretan i neshvaćen od društva, zbog čega je često sklon opijanju. Kad sam ga upitala otkud mu nadahnuće za tu sliku, rekao je da nema pojma što mi je točno nacrtao, da se je bio napio i slikao neke tamo anđele... Ali da je znao da je slika za mene. Nekoliko dana nakon toga, nastalo je još jedno „djelo“ namijenjeno meni. Ovoga puta u pisanom obliku. Naime, prijatelju je na klanjanju „došlo“ nekoliko riječi za mene. (To nekoliko bilo je četiri stranice.) U tom pismu obuhvaćeni su svi moji strahovi, sve moje molitve, sva moja nadanja, sve ono za što sam se ikad, svjesno i nesvjesno, obratila Njemu, svom Tati – kako se je i potpisao na kraju pisma. Ne znam kojim bih vam riječima mogla opisati emocije koje su se tada javile u meni; dovoljno je reći da idući dan nisam bila u stanju otići na predavanje. I to je jednostavno bio znak da razloga za odgodu više nema. On me čeka. On je spreman i misli da sam ja spremna. To je to. Ja na svetu ispovijed idem. Pripremila sam se i preispitala, i pošla. Prošlo je iznenađujuće mirno. Onaj tren kada sam primila krv i tijelo Kristovo, okusni pupoljci mog jezika su naprosto propupali! Dugo nakon što se otopila, ostao mi je onaj „otisak“ hostije na jeziku. Osjećaj Božjeg mira i spokoja bio je nevjerojatan. Nešto što se doživi samo u trenutku iskrenog pokajanja i prepuštanja.
Napokon živim punim plućima!
Nakon toga, moj život ima uzlaznu putanju. Na fakultetu mi je krenulo odlično; uspjela sam pronaći posao preko studentskog servisa, pa sam financijski manje na teret svojima; sprijateljila sam se s gomilom predivnih ljudi koji uživaju u mom društvu; često mi netko ima potrebu reći da sam se nekako proljepšala itd. Ukratko, sad mogu reći da živim, i to punim plućima! Prije nekoliko dana dogodila mi se još jedna stvar. Sjećate se one „gluposti“ zvane dar molitve u jezicima? E pa, moja malenkost je progovorila! I da, sad je jaaaako sretna zbog te činjenice! Draga moja braćo i sestre, ponavljam vam onu rečenicu s početka priče: „Ne boj se prepustiti, čovječe, jer velika djela će ti učiniti Gospodin!“ Meni jest! Sretno, i Bog vas blagoslovio!
(Autorici možete pisati na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.)/kristofori.hr
