Zahvaljujući toj udruzi, Libanonci u Libanonu i širom svijeta upoznaju Međugorje. Sana je svjedočila mladima o prvom dolasku u Međugorje: „Nisam vjerovala u Boga i dolazak u Međugorje nije bio planiran. Bila sam na putovanju s dvojicom prijatelja. Rekli su mi da se Gospa ukazuje u jednome malome selu, Međugorju, i da vidiocima daje poruku mira za cijeli svijet.
To je bilo na našem putu. Meni se to tada činilo smiješnim i prilično naivnim. Ali bilo mi je zanimljivo. Tražila sam Boga, pitala sam se koji je smisao života i zašto uopće postojim”, kazala je Sana te dodala da su došli u Međugorje gdje su trebali provesti jednu noć i putovati dalje: „Selo je izgledalo potpuno prazno, svi su bili u crkvi. Nije mi bilo druge nego ići za svojim prijateljima u crkvu. I tamo je bila gužva, svi su klečali u tišini, zatvorenih očiju.
Kleknula sam i u tom trenutku osjetila Božju nazočnost i Gospinu ruku na svojoj glavi. U jednom trenutku primila sam najveći dar u životu. Dobila sam odgovore na sva svoja pitanja. Da, Bog postoji. Bog nas ljubi. Osjećaj vjere, nade i sigurnosti odjednom je nadvladao svako razmišljanje i analiziranje. Najbolja stvar koja mi se ikada dogodila je da sam povjerovala da postoji nebo. I povjerovala sam i još uvijek vjerujem da smo stvoreni za sreću. Uvijek sam mislila da moramo patiti da bismo došli u nebo, dok nisam u Međugorju naučila da smo stvoreni za sreću, jer to je Gospa rekla u jednoj od svojih poruka.
Pitala sam svoje prijatelje da me ostaveu Međugoru. Tu sam provela 8 dana samoće koji su bili najsretniji dani moga života. Nikoga nisam poznavala. Cijeloga dana sam hodala i čekala večernji program. Tijekom dana sam čitala knjigu o Međugorju. I naučila sam da Gospa ima pet želja: krunica, misa, Biblija, post i ispovijed”. Sana se vraća kući. U obitelji je pokrenula tjednu molitvenu skupinu, iako nikada dotad nisu molili kao obitelj. „A Gospine želje sam počela živjeti svakoga dana. Kod kuće sam molila Gospu da mi pomogne da nađem svoju misiju. Sve dok nisam shvatila da je moje pravo poslanje pomagati kod duhovnog siromaštva, koje sam ja osobno iskusila. Tu je počela cvasti misija udruge „Prijatelja Marije, Kraljice Mira. Prva grupa koju sam dovela 1996. u Međugorje imala je 30 ljudi.
To je bila moja molitvena skupina, u kojoj je bila obitelj i bliski prijatelji. Nitko prije toga u Libanonu nije bio čuo za Međugorje.”. Sana kaže da je više od 79 000 ljudi iz Libanona s njima bilo u Međugorju. Više od 400 svećenika i 19 biskupa: „Na takvo nešto nisam bila pripremljena, jednostavno se dogodilo. Plodovi Međugorja u Libanonu su ogromni. Stotine je duhovnih i fizičkih iscjeljenja, obraćenja, redovničkih i svećeničkih zvanja”, nastavlja Sana i dodaje: „I danas jasno vidim da je to bilo u Gospinom planu. Naša udruga je neprofitna organizacija i sastoji se od volontera. Naše poslanje nije samo voditi hodočašća u Međugorje, nego prevodimo i širimo Gospinu poruku u 24 arapske zemlje i ljudima širom svijeta koji govore arapski. Prevodimo duhovno štivo na arapski, držimo predavanja širom Libanona. Danas u Libanonu postoje stotine molitvenih skupina. Radimo i humanitarna djela širom zemlje i tv programe i dokumentarce o Međugorju”.
