Zovem se Antonija , moj muž Mato.
Nisu akademskog ranga, ali su očito daroviti; kiparska sekcija Udruge veterana Četvrte gardijske brigade iz Splita okupila je, naime, malu, ali moćnu gomilicu – ljudi, umjetnika skulptora dakle, kojima je život dao onu "patinu" koja ih je učinila ljepšima i plemenitijima, baš kao što i oni interveniraju na naizgled neupotrebljivim komadima naplavina, drveta koje samo namah može tek za ogrjev još poslužiti.
“Evo vam jedne BOŽIĆNE PRIČE od danas: (zapravo bih najradije vrištala od nemoći…i nemoćnog jada…možda bi taj vrisak netko čuo..)”, napisala je Slavica Marić na svom Facebook profilu o susretu koji ju je duboko potresao. Priču koja je rasplakala Hrvatsku prenosimo ucijelosti:
»Rođen sam 1966. godine u Vukovaru, u gradskoj četvrti Mitnica.
Nevjerojatna priča iz Hrvatske
“Stablo je samo po sebi podsjećalo na Isusa.
Branitelj, samohrani roditelj četvero djece, htio je počiniti samoubojstvo, a sada je sretan.