Nekad čak i ratne rane dobro dođu, otključaju u čovjeku talent za koji nisu ni znali, ili mu pomognu da ga dodatno razvije. Voditelj rečene sekcije pri legendarnoj hrvatskoj postrojbi iz Domovinskog rata Zvonimir Hazdovac (70), naime, znao je zarana da ga privlači umjetnost, no kiparstvo je otkrio tek nakon što je otišao u časničku mirovinu, piše Slobodna Dalmacija.
– Ranije sam crtao, a onda u penziji više boravio na rodnom Mljetu, gdje su mi ostali moji stari, negoli u Splitu, gdje mi je službena adresa. I tamo sam htio crtati, slikati, ali znate kako je na otoku; nemaš gdje kupiti crtaći pribor, papir, skoro ništa. No, zato sam otkrio drvo, naplavine, šumu; preda mnom se otvorio novi svijet likovnosti, novi izazov i mogućnosti – prisjeća se Hazdovac svojih ready-made početaka, kad je tek neznatno dotjerivao ono što priroda sama obradi.
Danas njegova plastika izgleda prilično zrelo. Prevladavaju antički motivi i ženski portreti s frizurama nalik raskošnim draperijama, hotimično predimenzioniranim. No, iza njega je i sakralni ciklus, koji zorno svjedoči o duboko proživljenom religijskom iskustvu...
Sve je pak, strogo tehnički gledano, izvedeno starinskim instrumentarijem; ništa elektrika, pile, bušilice. Samo ručno, drevnim alatkama, napominje naš sugovornik i prvi skulptor među veteranima Četvrte.
Iza Hazdovca je niz izložaba, što individualnih, što skupnih. Prva skupna smotra kiparske sekcije Veterana Četvrte, pak, dogodila se 2005. godine, nimalo slučajno...
– Primijetio sam da su jedno vrijeme ljudi bili dosta kivni na branitelje jer su smatrali da imaju previsoke mirovine, a "ne rade ništa". To me osobno revoltiralo, pa sam okupio likovnjake iz naših redova s naglaskom na skulptorima, te organizirao izložbu pod motom "Kako smo ratovali, vidjeli ste, a kako stvaramo, pogledajte" – prisjetio se Hazdovac.
Kiparska sekcija ratnih veterana nije brojna ni agilna kao ona pjesnička, kojoj je pak na čelu pukovnik i veteran Četvrte Mate Buljubašić, ali ipak ima svoje "dragovoljce", k tomu vrlo nadarene. Oni su: Mate Ančić, Bogoslav Džaja, Mirko Čukušić, Željko Petko, Željko Topić, Ljilja Prnjak i Tonči Erceg, s tim da je Tonči jedini umjetnik iz ove skupine koji se ipak ne izražava u skulpturi, nego je njegov medij štafelajna slika s naglaskom na zavičajnim i domoljubnim motivima.
Intrigantan je, međutim, umjetnički izraz Mate Ančića (48), momčine kojega zbog krupne tjelesne konstitucije zovu – Mrvica.
Njegovi su (mahom) reljefi čak zanimljiviji "na drugu" negoli onako kad ih se ovlaš pogleda. Svaki je uradak duboko religiozan, promišljen i ima priču.
– Uvijek me privlačilo oblikovanje, likovnost. Čak me moji zbog prilično isključivog izbora motiva zezaju da sam "Sveti Mate" – počinje Mate svoju priču, koja svjedoči o uzbudljivom duhovnom putovanju, a koje vodi do konačnog uratka i svjedoči o onome što je prethodilo.
– Kad osjetim tjeskobu, uhvatim se dlijeta. To je moja terapija i velika radost. Često otkrijem skrivene znakove dok radim, samo izrone iz drva lipe, vrijeska, masline, oraha, johe... Vidite ovaj reljef s 3D naznakama, blaženika Alojzija Stepinca? Znate da je on bio otrovan čajem od oleandra? Vidite, točno na grlu mu se god namjestio tako da izgleda kao neka zloslutna menzurica, mala epruveta. Ali pogledajte, s bočne strane nazire se znak križa. To govori da njegova žrtva nije bila uzaludna, i sugerira povoljan nastavak procesa beatifikacije – predmnijeva Mrvica, te pokazuje još nešto.
– Vidite ovaj križ? E, to je replika onog Meštrovićeva s Kašteleta, s tim da sam manjim intervencijama skulpturici ipak dao svoj autorski potpis. Križ je nastao u teško vrijeme kad je Ivan Pavao Drugi umirao, i zato je napravljen od česmine kao i kasnije Papin lijes. Reljef s likom Majke Tereze mi je posebno drag, ali i neizmjerno važan. Znate, muči me šećerna bolest, a u jednoj je fazi bilo tako kritično da mi je skoro trebalo amputirati desnu potkoljenicu, kazao je za Slobodnu Dalmaciju.
Bio sam tjeskoban i izradio portret Majke Tereze, za mene oduvijek svetice. Zamolio sam dvije časne sestre, poznanice, da mole za moje zdravlje; jedna je to činila u Šarengradu kod Iloka, a druga u katoličkoj misiji u Keniji. Istodobno sam dobio na dar medaljončić s portretom Majke Tereze te sam ga nosio na dijelu noge koji je bio najugroženiji.
Kad je došao trenutak za operaciju, korak do amputacije, liječnici i zdravstveno osoblje bolnice vidjeli su da je crnilo na nozi počelo kopnjeti, povlačiti se. Službena medicina nije mogla objasniti moje ozdravljenje, ali ja ću cijeli život rado prepričavati svoje svjedočanstvo, to Božje čudo uz zagovor svetice i časnih sestara – pripovijeda Ančić dok mi razgledavamo njegove radove s motivima Križnog puta, susreta Isusa sa svojom svetom Majkom i drugim...
– Daroviti ste – velimo mi.
– Nisam ja – odvraća kipar. – On je. On kroz mene govori, pokazuje svoju veličinu – pokazuje Mate prstom prema nebu, prema Višnjemu.
