Dvojica smo braće. Otac nas je zarana ostavio pa smo cjelokupni odgoj dobili od majke. Njoj zahvaljujem svoje čovjekoljublje, domoljublje i Bogoljublje.« Tako je započeo svoju životnu priču Predrag Mišić zvani Fred, branitelj Vukovara. Nastavio je: »Da, Srbin sam po nacionalnosti, pravoslavne vjere, ali te 1991. godine nisam ni jednoga trenutka došao u napast da bih makar i posumnjao koga i što trebam braniti! Iznenadio sam se kad mi je rođeni brat 1991. godine otišao na suprotnu, agresorsku stranu. On i dandanas živi u Srbiji, a ja sam na srpskoj međunarodnoj tjeralici kao ‘izdajica srpskoga naroda i otadžbine’. U ratu smo možda i pucali jedan na drugoga. Ja sam branio svoju gradsku četvrt Mitnicu, svoju obitelj i svoju kuću. Hrvatska je moja domovina!« odlučno je rekao Mišić za katolički tjednik Glas Koncila.
»Supruga i ja imali smo tada jedno dijete. U ratu nam se začelo i rodilo i drugo dijete. Supruga mi je rodila dok sam bio u srpskom koncentracijskom logoru u Srijemskoj Mitrovici. Razmijenjen sam 14. kolovoza 1992. u Nemetinu kod Osijeka, u prvoj skupini uznika. Mene su držali moji sunarodnjaci pod posebnom prismotrom. Valjda su me željeli preodgojiti. Vukovarski branitelji nisu vodili rat u Srbiji, nego tu, u Hrvatskoj. Rat je došao k nama, nismo mi išli nekamo drugamo ratovati.«
»Negdje sam pročitao«, nastavio je, »da je oko šest posto branitelja bilo srpske nacionalnosti. Bilo je među nama u 204. vukovarskoj brigadi i pripadnika drugih nacionalnih manjina, Čeha, Slovaka, Nijemaca i Austrijanaca koji žive u Vukovaru. Svi su se oni uključili u obranu domovine i rodnoga grada Vukovara. To je klasičan primjer agresije moga srpskoga naroda, i to pojedinaca zavedenih velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića, koje je iznjedrio moj narod, i uz pomoć tzv. JNA. Ne prihvaćam teoriju o građanskom ratu. U građanskom ratu nema osvajanja tuđega teritorija ni progona nedužnoga stanovništva. Meni je žao da je agresor moj srpski narod. Oni su došli da nas prognaju i kažu svima da je ovo njihov grad. S bratom se ne viđam, eto već 26 godina, niti sam se s njime čuo.«
Na upit je li vjernik Mišić odgovara: »Kršten sam u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Ne mogu reći da sam praktični vjernik koji redovito sudjeluje u bogoslužju, ali vjera mi puno znači u životu i u njoj nalazim snagu za svoj svakidašnji život.«
»Za svoj srpski narod, kojega se nikad nisam odrekao, moram reći da je bio 1991. godine agresor na Hrvatsku. Ali jednako tako moram sa žaljenjem poručiti da me boli kad se sve u životu generalizira pa se, i s jedne i s druge strane, govori kako su svi Srbi ‘četnici’ ili svi Hrvati ‘ustaše’! Kod naših dviju nacija to je kroz vjekove prenaglašeno! Ja ne govorim o suživotu, mene zanima kad ćemo se svi ovdje osjećati kao prolaznici jer vjera jedne i druge uči da je ‘naša domovina na nebesima’«.
Kao potvrdu svoje vjere Mišić pokazuje monumentalno djelo, skulpturu visoku više od sedam metara, koja se nalazi na obali stare Vuke, tik uz cestu koja povezuje popularno vukovarsko gradsko izletište Adicu sa središtem grada, odnosno s gradskom četvrti Lužac. Na mjestu gdje je danas skulptura Ranjeni hrast nekoć je bilo stablo slavonskoga hrasta staro 300-tinjak godina koje su geleri srpskoga agresora »pogodili u srce« i ono je godinama umiralo. Taj je hrast iznjedrio »Vukovarskoga ranjenoga Isusa«, a za to treba zahvaliti i branitelju Mišiću koji je zamolio vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penavu da mu dopusti od njega napraviti monumentalnu figuru u čast Domovinskomu ratu. Monumentalna Isusova figura od slavonskoga hrasta prikazuje Raspetoga Isusa koji nema ni ruku ni nogu. »Ta činjenica treba prolaznike podsjetiti«, rekao je Mišić, »na staru molitvu iz 14. st. koja otprilike kaže: ‘Krist nema više ruku. On ima samo naše ruke, Krist nema više nogu, on ima samo naše noge koje će ljude našega vremena privoditi k Bogu.’« U slavonskom hrastu urezane su i riječi: »Radije ću stajati uz Boga i biti ostavljen od svijeta nego stajati uz svijet i biti ostavljen od Boga!«
Od grana istoga hrasta četvorica umjetnika iz Ernestinovačke rezbarske radionice napravili su za 21 radni dan i nazaretsku obitelj u podnožju ranjenoga Isusa. »Tu gdje ja stojim«, pripovijeda s ponosom sugovornik, »svake godine napravim i velike jaslice, onako za svoju dušu. Vidim i čujem po reakcijama ljudi da im se to neobično sviđa«, rekao je taj vukovarski branitelj, koji je svojedobno u ime veterana Domovinskoga rata u Vukovaru pokrenuo i humanitarnu akciju za siromašne i bolesne branitelje, koja je u suradnji Caritasa Vukovarskoga dekanata postigla odličan uspjeh.
Vjenceslav Janjić| Glas Koncila