No, kako odgojiti dijete koje će se povjeravati roditelju, koje će otvoreno, bez straha, dijeliti s roditeljem svoje emocije, pa tako i svoje brige?
"Roditelji djeci služe kao modeli, stoga je važno da roditelji s djecom iskreno i otvoreno razgovaraju o svojim emocijama i brigama, naravno u granicama koje su primjerene dječjoj dobi", ističe psihologinja Sunčana Rokvić iz Savjetovališta Žiraha.
Dodaje kako djeca ionako vide kad nešto s nama "nije u redu".
"Ako im ništa ne govorimo i skrivamo se, kad su jako mala mislit će da su ona nešto skrivila pa smo zbog toga ‘drugačiji’. Kad su starija mislit će da nemamo povjerenja u njih te da iz tog razloga ne dijelimo s njima svoj život. Nije ideja djecu ‘zamarati' i strašiti, ali važno je uputiti ih u događaje, brige i probleme. Tako im iskazujemo poštovanje i povjerenje i pokazujemo im da su nam važna, kao što nam je važan i naš odnosa s njima", upozorava, prenosi Roditelji.hr.
Primjerice, ako je roditelju teško pustiti dijete da se penje samo bez pomoći, a dijete želi sve samo, kad mu govorimo "ne možeš se sam/sama penjati", "past ćeš", "ozlijedit ćeš se" i sl. zapravo mu šaljemo poruku da nemamo povjerenja u njegove sposobnosti.
Roditelji bi, upozorava psihologinja, u takvim situacijama djetetu trebali otvoreno reći da se zapravo boje da mu se nešto loše ne dogodi, da će ga pustiti da se penje samo, ali da mu prvo žele pokazati kako da bude oprezno i na što mora obratiti pažnju da ne padne. Važno je da roditelj djetetu pokaže da u njega ima povjerenje.
Sljedeći korak je održati obećanje. I to uvijek!
"Ako ne možemo održati obećanje, moramo za to preuzeti odgovornost i reći djetetu da znamo da smo prekršili obećanje. Djetetu pritom moramo objasniti zašto smo prekršili obećanje i priznati mu da to nije u redu te mu ponuditi nešto kao ispriku", kaže psihologinja Rokvić.
Upozorava kako djeca u vrlo ranoj dobi počinju govoriti laži jer shvate da neka njihova ponašanja nećemo odobravati. Kad se to tek počne događati, u dobi od tri-četiri godine, važno je reći djetetu da nam uvijek treba reći istinu, da nećemo vikati, ljutiti se i slično, samo da nam mora reći istinu. A kad nam djeca kažu istinu, moramo ostati mirni te im mirno objasniti zašto nam je važno da to više ne rade.
"To su temelji za budućnost. Djetetu treba poslati poruku: što god napraviš ili se dogodi, možeš mi reći, neću se ljutiti, pomoći ću ti, svi griješimo", kaže psihologinja i dodaje kako pomaže kad se roditelji prisjete sebe u tim godinama i podijele s djecom vlastita iskustva i pogreške.
"Djeca roditelje idealiziraju i ne žele ih razočarati, no kad vide da su roditelji skloni pogreškama i samo su ljudi, manje će se bojati reći roditeljima svoje greške zbog kojih se nađu u raznim manjim i većim problemima”, kaže psihologica.
