Tajna je ono što svojim sposobnostima ne uspijevamo spoznati i protumačiti. Bog je za nas tajna, ali i čovjek i još mnogo toga pod suncem, jer ma koliko je ljudsko znanje uznapredovalo, čovječanstvo se još uvijek može poslužiti mudrom Sokratovom izjavom: znam da ništa ne znam! - Kada bi se znanje svih ljudskih generacija sakupilo na jedno mjesto, koliko bi to postotaka iznosilo u odnosu na sve moguće znanje – pitali su Alberta Einsteina. – Jedva jedan posto, sve ostalo je Božje znanje – odgovorio je. Kudikamo je, dakle, više na svijetu tajne nego znanja.
Uostalom: neke stvari nije dobro ni znati a kamoli moći. Ne smije se dirati u svaku tajnu, nešto mora ostati nedodirljivo. Pred nečim se mora moći samo šutjeti i diviti se. Tako se hrani čovjekov duh. No tajna je i ono što znamo, ali čuvamo samo za sebe ili za uski krug ljudi u koje imamo povjerenja, ne želeći da drugi za to doznaju. Svatko ima nešto što ne želi iznositi u javnost. Neke od tih stvari su slabosti s kojima je i on nezadovoljan i nesretan, ali ih se ne može otresti. Drugo su navike, uglavnom nevažne i možda sve u svemu bezvrijedne, ali njemu najvažnije na svijetu, jer ga opuštaju, odobrovoljuju i liječe od napetosti i stresova. Mnogima je itekako važno sve svoje rane, čemere, tuge i neuspjehe zatvoriti u neki tajnoviti pretinac i čuvati od tuđih pogleda i zlih jezika.
Pa i neki planovi, dugo spremane nakane, očekivani uspjesi ili pak strahovi i strepnje – sve je to dragocjeno blago koje nije na prodaju, ne iznosi se na trgove i ne baca pod noge slučajnim prolaznicima, nego se pomno čuva u sebi. Ali čovjek sam sebi nije dovoljan. Treba mu netko blizak i povjerljiv s kojim će moći ukorak koračati kroz život, koji će ga znati podržati, ali ponekad i nositi ako treba, kojemu će smjeti pretočiti dio duše, jer duša je vječna i beskrajna i tijesno joj je u pojedincu, žudi da se razlije i u drugoga i tako začne sreću, bez koje je mučno i tegobno živjeti, jer život i nije ništa drugo nego potjera za srećom. Drugi kao oslonac, kao srodna duša, zove se prijatelj, ali najveći oslonac može i mora biti obitelj.
Nju ne sačinjavaju srodne duše, nego jedna duša u dva ili više tijela. Jednodušnost je najveća obiteljska svetinja, jednodušnost koja nije isto što i jednoumlje. Na vjenčanju mladenci slušaju poruku, želju Božju, da od sada nisu više dvoje nego jedno tijelo i jedna duša. Problemi u braku nastaju kada se duše počnu razdvajati, vraćati se svaka sebi i svaka svoje kapije zaključavati. Tada se i tijela otuđe, i želje i planovi i putovi krenu u suprotnim smjerovima. A počinje sve uglavnom od toga što bračni drugovi zaborave da su jedno drugom najvažniji na svijetu.
Zanese ih posao, zaguše problemi, otupi strka i zbrka životna ili ih napušu ambicije pa izgube vezu, signal, ne čuju se više dobro, ne razumiju, jer ne govore više istim jezikom. Tada sve ono što su čuvali samo za sebe počnu skrivati jedno od drugoga, sve ono što su samo jedno drugom mogli reći počnu raspredati s drugima a međusobno komuniciraju sve upornijom šutnjom, izmotavanjima ili lažima. Pukla je tajna među njima i sad se njezine krhotine iznose iz kuće i rasprodaju drugima.
Muž više ima povjerenja u drugove, poslovne partnere, suradnike – u sve one s kojima provodi više vremena nego s onom koja mu je najvažnija na svijetu.
Supruga traži oslonac u blagonaklonim prijateljicama, znatiželjnim susjedama ili rodbini.
Dok i dalje kuću pomno čisti i čuva i u nju donosi i namiče, iz nje počinje iznositi najdragocjenije stvari – obiteljske tajne – i davati ih budpošto, za nekoliko zrna blagonaklonosti dokonih slušatelja. Zauzvrat dobiva trenutke lažne utjehe i sve veću hladnoću obiteljskih odnosa, sve dok se jednom ne zamrzne svako povjerenje, svaka međusobna komunikacija. Kad izumru obiteljske tajne, umro je brak.
Zato je izuzetno važno bdjeti nad ovim blagom, brižno ga njegovati i čuvati i svjesno razvijati osjećaj krivice kad se nešto iznijelo iz obiteljskog tajnog pretinca a nije se smjelo ili se nešto ondje nije pohranilo a trebalo je. To pravilo vrijedi jednako za djecu kao i za roditelje. I ona moraju osjetiti, ali i naučiti da se neke stvari ne tiču nikoga osim ukućana, da se mora njegovati povjerenje u svoje najbliže i najmilije i rješenja tražiti najprije u svojoj kući. U tome se odgaja izmalena da bi se spremnije dočekala krizna razdoblja u odrastanju kada se dijete u prispjeloj potrebi osamostaljivanja počinje otimati i otuđivati obitelji i sigurniji oslonac tražiti među vršnjacima i najpopularnijim grupama, koje diktiraju način ponašanja kojemu se pojedinac teško odupire.
Ako dijete dopre dotle da mu sve važno bude izvan kuće, svi vrijedni izvan obitelji, da svi drugi o njemu znaju ono što obitelj i ne sluti i da nikad nije spremno svoju nevolju liječiti na obiteljskoj sućuti, ono je izgubljeno i za sebe i za obitelj. Da se to ne bi dogodilo, roditelji moraju brižno njegovati i čuvati tajne svoje djece i tajne o svojoj djeci. Ako dijete od početka stekne sigurnost da neke stvari o njemu neće znati nitko izvan obitelji, da neke svoje tajne i nedoumice može povjeriti ocu ili majci i da će one kod njih ostati, dijete će izrastati u zdravoj atmosferi, koja naslućuje sretan ishod avanture odrastanja. Mnogi roditelji grubo griješe prema djeci i gube njihovo povjerenje kada pred gostima ili susjedima pričaju neke dječje gluposti, promašaje ili nevolje tek toliko da bi društvo nasmijali i zabavili.
Pogotovo je strašno kada se u iste svrhe koriste dječja pitanja ili jadanja koja su u povjerenju upućivala roditeljima. Dok se svi drugi smiju, dijete boluje jer ga je ranilo poigravanje onim što je njemu važno i što ga se duboko tiče. Osjećaj poraženosti i poniženja vodit će ga zatvaranju u sebe, otuđivanju od starijih, nepovjerenju u one čijeg povjerenja je itekako gladno. Još teže je kada se djeca pred strancima kritiziraju, omalovažavaju, izruguju. Zdrava se obitelj ponosi svojom djecom, hvali ih i podržava pred drugima, a loše stvari ostavlja u kući i ondje ih rješava ili pokušava rješavati. Naravno, to se odnosi na normalne i uobičajene stvari i probleme.
Ono što nadilazi tu razinu ne smije se sakrivati, jer se time šteti djetetu. Ne smije obitelj tajiti djetetovu bolest ili bolesnu sklonost, ne smije pokrivati njegove velike propuste ili čak zločine, ne smije ga braniti u onome u čemu je objektivno krivo. Pomoć u takvim slučajevima nije u skrivanju djetetovih tajni, nego u potpori da nevolju nadiđe, da se na njoj opameti i da izađe na pravi put. Ipak takve ekstremne stvari ne dovode u pitanje istinu da obitelj mora imati svoje tajne, koje čuva samo za sebe, od kojih sretno živi i u kojima djeca rastu u sretne i zdrave ljude. To je jedan od temeljnih obiteljskih zakona, koji s pravom možemo svrstati u deset obiteljskih zapovijedi.
Izvor: Kalendar sv. Ante
