Odakle dolazi ovo opće 'osuđivanje spolnosti' koje je u ljudskim umovima tako tijesno povezano s Katoličkom Crkvom. To je sasvim sigurno povezano s pogrješnim tumačenjem nauka Crkve. No moramo priznati da je to uvelike povezano i s prezrivim odnosom prema spolnosti, kakav se prečesto tijekom povijesti ponavljao u djelima različitih kršćanskih autora.
Unatoč mnogim napadima, službeno je učenje Crkve uvijek podupiralo urođenu dobrotu tijela i spolnosti. Crkva smatra sve suprotne sustave razmišljanja ništa manje nego heretičnima. Na žalost, sve do dvadesetog stoljeća, službene su izjave o tomu pitanju bile relativno kratke i pravne naravi. No dogodio se značajan razvoj učiteljstva o spolnosti i braku u prošlom stoljeću. Preko dvije trećine onoga što je Crkva ikada službeno kazala o spolnosti i braku dolazi od pape Ivana Pavla II.
Tradicionalno se smatralo da su oni koji su slijedili Kristove riječi i odlučili ostati u celibatu 'poradi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19, 12) odabrali svetiji ili 'viši' put. Razmišlja se ovako: ako je djevičanstvo tako dobro, spolnost mora biti nešto jako loše. Ako uzdržavanje od spolnog odnosa osobu čini čistom i svetom, održavanje spolnih odnosa osobu svakako čini prljavom i nesvetom. Crkva se odnosi prema pozivu celibata s tako velikim poštovanjem upravo zato što drži da je ono što je žrtvovano poradi Boga – spolni izraz – vrijedno velika poštovanja. Da je spolnost nešto nečisto i nesveto, njezino bi prinošenje Bogu kao žrtve bio čin svetogrđa. Ali, budući da je spolnost jedna od najvrjednijih dragocjenosti koje je Bog darovao ljudima, učiniti je darom i vratiti natrag Bogu jedan je od najizvornijih izraza zahvale za tako veliki dar.
Upravo stoga što je spolnost toliko vrijedna, stoga što je tako dragocjena u očima Krista i Crkve, prema njoj se moramo odnositi s krajnjim oprezom. Kad se upustimo u kraljevstvo spolnosti, nalazimo se na svetom području. Samo oni koji su ispravno pripravljeni mogu ispravno postupati s ovim otajstvom.
Ovdje postoji paralela s drugim svetim otajstvom Crkve: euharistijom. Crkva ima puno 'strogih' pouka o tome tko smije, a tko ne smije primiti euharistiju, kao se ona treba primati, i u kakvom duhovnomu raspoloženju. Bilo bi apsurdno zaključiti da stoga Crkva ima “negativan stav prema euharistiji.“ Ništa manje apsurdno ne bi bilo zaključiti kako Crkva ima negativan stav prema spolnosti zbog njezina stogoga moralnoga učenja o tomu pitanju.
Christopher West, ulomak iz knjige: Otvoreno o seksualnosti i braku
