Bojim se složiti s tom frazom. Postoji više razloga za to. Nitko od nas nije budućnost niti mi živimo za budućnost. Živimo u sadašnjosti i od nje moramo učiniti nešto kako bismo zavrijedili vječnost, a ne budućnost. Zbog ove fraze često se događa da se mladi, oni koji trebaju uložiti najviše snage jer je najviše imaju, povlače u sebe i skrivaju se iza onih koji se trude umjesto njih. Većina nas neće propustiti zabaviti se za sadašnji trenutak. No, kada pred nas dođu trenutci koji zahtijevaju ozbiljnost, zrelost, postojanost - kao da isparimo. Kao da se pojavi neki strah živjeti do kraja ono što bismo trebali živjeti.
Danas ako vidimo na ulici da je netko učinio neko dobro djelo, odmah ćemo od toga učiniti senzaciju. Zar su dobra djela postala tako rijetka da zahtijevaju takvu promidžbu? U zemlji gdje se većina ljudi izjasnila kao kršćanin kao da je kršćanstvo postalo nešto što smo samo naslijedili, ali ne moramo to živjeti. Živjeli su tako naši stari, mi ne moramo. Možda će živjeti tako oni iza nas. Tko zna? No, jednu stvar moramo znati: ne može netko drugi za nas zaslužiti raj. Sami smo odgovorni za ono što činimo. Kako posijemo tako ćemo i žeti. Mogli bismo se odvažiti živjeti drugačije barem iz straha za vječnost. Mogli bismo... Mogli bismo puno toga, ali.. netko će drugi. I tako prolaze dani i dani, a nitko ništa ne čini jer će netko drugi...
Možemo tako čekati i vidjeti da se ništa neće dogoditi dok se sami ne pokrenemo. Kada promijenimo sebe - promijenit ćemo svijet. Moramo se potruditi i pokazati da dobra djela ne trebaju ni promidžbu ni senzaciju nego našu svakodnevicu. Radosnim življenjem kršćanstva moramo bar malo začiniti ovaj svijet, dodati mu neku drugu boju. Moramo to mi. Nitko drugi neće. Moramo to učiniti sada - sutra možda nemamo. Što još čekamo?
fra Nikola Jurišić/ pastoralmladih.hr
Više kolumni čitajte OVDJE
