Nažalost, svježa su sjećanja na Blanku Vlašić. Naša najbolja atletičarka je izjavila kako je brončanu medalju na Olimpijskim igrama osvojila uz pomoć Boga. Posebno su snažne bile njezine riječi kada je mladima na duhovnoj obnovi u Mariji Bistrici izjavila da »Bog skače kroz nju«, a onda je to začinila i pozivom mladima na život predbračne čistoće.
Sjećate li se svjedočanstava javnih osoba o njihovim pripadnostima ovim ili onim pokretima, i medija koji katkada slatko ističu Madoninu kabalu, ili pak cijele svite holivudskih glumaca koji radosno govore o svojim guruima ili terapeutskim učincima joge? Tko bi mogao simpatičnom Richardu Gereu zamjeriti što u gotovo svakoj izgovorenoj rečenici barem malo pogura svoj budizam? Ili pak pokojnom magu glazbe Princeu što se nije sramio biti dijelom Jehovinih svjedoka?
Kruške i jabuke
No, kada se u našem podijeljenom društvu pojavi (sada bivši) izbornik rukometne reprezentacije Babić koji javno zahvaljuje Bogu na pobjedama i porazima – sve je nekako drukčije. Barem sudeći prema komentarima velikog broja pojedinaca koji se u klimatiziranim dnevnim boravcima pretvaraju u agresivne mangupe koji će, eto, objasniti Babiću kako je pomiješao kruške i ne samo jabuke, već kruške i metalne lonce jer se udostojio gurnuti Boga tamo gdje Boga, po njima dakako, nikako – nema.
Ne želim sada ulaziti u kvalitetu Babićeva trenerskog opusa, već progovoriti o pravu svakog pojedinca na javno izražavanje vlastita svjetonazora. Nažalost, svježa su sjećanja na Blanku Vlašić. Naša najbolja atletičarka je izjavila kako je brončanu medalju na Olimpijskim igrama osvojila uz pomoć Boga. Posebno su snažne bile njezine riječi kada je mladima na duhovnoj obnovi u Mariji Bistrici izjavila da »Bog skače kroz nju«, a onda je to začinila i pozivom mladima na život predbračne čistoće.
Mnogi mediji koji se snažno zalažu za ljudske slobode kritizirali su Blanku grubo je ismijavajući i omalovažavajući, ne shvativši pritom da braneći nekome slobodu govora, ustvari niječu svoje vlastite liberalne poglede na ovaj svijet. Uz Blanku su tada svojim potpisom ipak stala 53 iznimno poznata sportaša koji su pokušali javnosti predočiti demokratsko pravo svake osobe na ispoljavanje vlastitih uvjerenja ili, pak, u njezinom slučaju – vjere.
Pali svijet
Imaju li svi ti naši sportaši pravo javno izreći da snažno osjećaju prisutnost Božju? Usuđujem se prisjetiti i heroine Mirjane Lučić-Baroni koja je nakon povijesnog ulaska u polufinale Australian Opena kliknula: »Bog je milostiv!«
Pokušajmo razlučiti nešto. Je li Bog s tim sportašima u baš tom trenutku? Da, jest. Bogu je sloboda sve i Bog poštuje čovjekovu slobodu više od ičega. Upravo radi te slobode otišao je na drvo križa ponizivši sebe iz ljubavi do kraja i svojom smrću otkupivši cijeli ovaj pali svijet. Upravo zbog te slobode, Bog nikada neće ući onamo gdje mu ti zalupiš vrata pred nosom.
Bog ima strpljenja, kucat će na vrata naših stanova nebrojeno i nebrojeno puta, ali neće nasilno ući. Bog nije čovjeka stvorio da bude robot, računalni program koji će točno raditi što mu netko odozgo naredi. Bog dopušta čovjeku da ga ljubi ili da ga odbaci. Ili jednostavno da se ponaša kao da ga nema. Roditelji znaju o čemu pričam. Katkada dijete moraš pustiti, iako slutiš da postoji realna opasnost gubljenja.
Roditelji žele pomoći i pružiti zaštitu djetetu, usmjeriti ga na pravi put, ali dijete je punoljetno i odluči ići igrati poker u Kostariku ili zarađivati od plesa na štangi. Roditelj koji ljubi svoje dijete iznad svega, neće to isto dijete zaključati u sobu i postaviti tu čuvare da ga čuvaju. Ako ga ne uspije uvjeriti da taj odlazak nije smislen, pustit će ga, bit će tužan, plakat će noćima u neizvjesnosti, ali roditelj zna da ga je morao pustiti kako bi to dijete samo naučilo važnu životnu lekciju.
Tako otprilike i Bog s nama čini. Iako katkada izgleda kako Bog šuti, on je tada poput blagog Učitelja koji se nadvio nad voljenog mu učenika dok ovaj piše životni ispit. Vjernici koji Boga zazivaju da bude s njima u trenutku bilo kakvog dobra – Bog taj trenutak u doslovnom smislu dijeli s njima, proživljava s njima.
Biti slobodan
Jedan od najvećih sportaša današnjice, igrač Golden State Warriorsa Stephen Curry, kaže: »Biti kršćanski sportaš ne znači moliti se da tvoj tim pobijedi. Bog ne daje prednost u sportu onima koji se mole, nad onima koji se ne mole. Biti kršćanski sportaš znači natjecati se za Krista, tako da uvijek daješ svoj maksimum za njega i da bez obzira na to pobjeđuješ li ili gubiš, uvijek zahvaljuješ njemu na prigodi za igru. To znači dati svu slavu Bogu bez obzira na ishode, jer vjeruješ njegovu planu za svoj život.«
Žalosti činjenica mnogih koji su spremni uvažiti druga mišljenja sve dok su ta mišljenja poput njihovih. Čim javno iskoči snažnija osoba koja progovori o vlastitom vrijednosnom sustavu, sve se razotkrije, sva netrpeljivost iskoči van, kao kada riječka bura potjera tamne oblake nad zaljevom, razbistre se sve naše rane koje nam ne dopuštaju smireno slušati one drugačije, one različite. Odjednom, neki kao da zaborave na toleranciju, na pravo pojedinca da misli kako želi misliti, da svjedoči drugima kako on drži ispravnim.
Sve dok netko ne vrijeđa druge, pa makar se borio i za slobodu vrtnih patuljaka – društvo mu mora dopustiti da se dotični bori za navedeno. Dok ne palimo zgrade, razbijamo izloge, prijetimo drugima, nanosimo im bol, dokle god u miru i mirno drugima predstavljamo naše poglede i pokušavamo ih argumentirati – moramo moći biti slobodni to činiti i pritom radi toga ne biti osuđivani.
Kada bi bez mržnje i omalovažavanja uvažavali i suprotna stajališta, ovaj svijet bi bio uistinu ljepšim mjestom za život.
