Brojni vjernici sudjeluju u listopadskim pobožnostima, pridružuju se molitvi krunice, slobodno se odlučuju na post, žrtvu i odricanje, napose ne propuštaju Isusovu misnu Žrtvu. Na to ih potiče pobožna želja za spasenjem svojih duša, kao i spasenje onih do čije im je sreće stalo. Ne zabravljaju ni svoju braću i sestre u misijskim krajevima, misionare i misionarke, kao ni potrebe mladih Crkava u kojima oni djeluju i naviještaju Evanđelje.
Ova Godina vjere, u koju nas je uveo tadašnji papa Benedikt XVI. a koju će ispratiti sretno vladajući papa Franjo, ako Bog da, po mnogočemu je posebna godina. Obojica nas svim apostolskim autoritetom kao i očinskom ljubavlju pozivaju na istinsko življenje vjere, životnim svjedočenjem i naviještanjem Evanđelja. Riječ tijelom postala želi se nastaniti u našim srcima kao što se nastanila u Blaženoj Djevici Mariji, te se po svojoj Crkvi, po nama, utjeloviti u svijetu.
Upravo je to cilj Godine vjere. U srcu osjetiti vjeru, taj „dragocjeni dar Boga, koji otvara naša srca da ga možemo upoznati i ljubiti“, kako piše papa Franjo u svojoj poslanici za Misijsku nedjelju i taj dar podijeliti s drugima. Na to nas isto poziva Misijska nedjelja i podsjeća na tu veliku Isusovu zadaću i želju, sve narode učiniti njegovim učenicima (Mt 28,19).
U Godini smo vjere već jednom obilježili Misijsku nedjelju. Ona je prva bila poziv na akciju, a ova bi mogla biti poziv na ispit savjesti: Što smo i koliko učinili u protekloj godini, jesmo li se pomaknuli s mjesta? Jesmo li zamisionarili svijetom, ponajprije onim svoga srca, a potom svijetom življenja i djelovanja. Nema mjesta vaganju između kršćanstva i poganstva. Valja se opredijeliti: biti istinit ili lažan kršćanin. Isus je jasan: „po njihovim će te ih plodovima prepoznati“ (Mt 7,16).
U svojoj enciklici „Lumen fidei“ – Svjetlo vjere, potpisanoj ove godine o svetkovini svetih apostola Petra i Pavla, papa Franjo piše: „U punini vremena Božja se Riječ obratila Mariji i ona ju je prihvatila cijelim svojim bićem, u svom srcu, da se u njoj utjelovi i rodi kao svjetlo za ljude“ (br. 58). Isus čeka da ga poput Marije prihvatimo cijelim bićem, da ga radosno ponesemo i tu radost podijelimo s drugima, da obradujemo svoju braću i sestre, prijatelje i znance, svoje rođake i rođakinje. Kao Marija!
Svoju encikliku papa Franjo završava molitvom „Mariji, majci Crkve i majci naše vjere“ u kojoj, na kraju, vapije Gospi: „Nauči nas gledati Isusovim očima, da on bude svjetlo na našem putu. I da to svjetlo vjere sve više raste u nama kako bi svanuo onaj dan koji ne poznaje zalaska, koji je sam Krist, tvoj Sin, naš Gospodin“!
Skori završetak Godine vjere nije kraj našega rasta u vjeri. Vrata su otvorena! Nastavljamo, do volje Božje, hodeći zemljom, rastući u vjeri i nastojeći da nam ona bude istinsko svjetlo srca i duše. Pogotovu smo na putu rasta da i sami budemo svjetlo drugima.
Gospa nam je očit primjer kako se to postiže: potpunim povjerenjem i prihvaćanjem objavljene Riječi u liku Isusa iz Nazareta. I mi, poput Marije, življenjem i naviještanjem Riječi, možemo postati svjetlo za ljude, svijet početi gledati Isusovim očima. Put je pred nama i izbor na nama. „Blažena ti što povjerova“ (Lk 1,45), Marijo, Majko i mi vjerujemo, moli za nas, pomozi našoj nevjeri! (Mk 9,24).
