Blagopokojni papa Ivan Pavao II. trinaestoga dana nakon izbora za papu, u listopadu 1978. godine prije podnevnoga Angelusa uskliknuo je: "Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva. Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini!" Papa, čovjek molitve i vjerni štovatelj Nebeske Majke iznio je ne samo istinu svoje nutrine, nego i istinu brojnih drugih koji u krunici vide svoj molitveni izražaj i duhovno stanje. Krunica je, istina, u sebi jednostavna molitva i kao takva je osvojila kršćanska srca. No, ona, kako reče Papa, ima dubinu i bogat sadržaj. Upravo tu dubinu i sadržaj upoznaše brojni vjernici moleći krunicu u Međugorju.
S krunicom u ruci, sigurno je, postajemo drugi ljudi. Gospa to zna i zato nas i poziva na tu lijepu i uzvišenu pobožnost. Gospa s jednakom majčinskom ljubavlju poziva na molitvu krunice u Fatimi, Lurdu, Međugorju… Krunica je poziv na hod kroz Betlehem, Nazaret, Jeruzalem… Ona je uvijek lekcija u Gospinoj školi. Po krunici dolazimo do Isusa, suživljujemo se slici Službenice Božje i ulazimo u prostor svetoga. Krunica je moć-no oružje u rukama kršćana. Prebirući po zrncima, zastajući na pojedinom otajstvu, izgovarajući molitvu, postajemo osobe koje mogu i imaju pravo čovječanstvo usmjeravati Tvorcu svega. Po krunici vjernik uspostavlja dijalog Neba i zemlje.
Krunica nam je najbolji prijatelj u samoći, bolesti, brizi, strahu... Netko je jednom zapisao: "Svatko ima nešto čime se brani. Dijete viku i dreku, žena nježnost i suze, muškarac snagu i odlučnost, a mi katolici imamo Krista i Mariju, Euharistiju i krunicu."
Glasnik mira