Evo razmišljanje nadbiskupa Fultona J. Sheena o toj pobožnosti:
Ljepota je krunice u tome što ona nije samo usmena molitva. Ona je također duševna molitva. Često možemo slušati kakvu dramu u kojoj se, dok ljudski glas govori, u pozadini čuje veličanstvena glazba, koja daje riječima dostojanstvo i snagu. Krunica je slična takvoj izvedbi. Dok se izgovaraju riječi molitve, srce ne sluša glazbu, nego neprekidno razmišlja o životu našega Gospodina, s obzirom na vlastiti život i potrebe. Kao što žica krunice povezuje njezina zrnca, tako razmišljanje povezuje molitve.
Mi često razgovaramo s nekim dok naša pamet razmišlja o nečem drugom. No u krunici mi ne samo da izgovaramo molitve, nego također mislimo o njima. Betlehem, Galileja, Nazaret, Jeruzalem, Golgota, Kalvarija, Maslinska gora, nebo – sve se to reda pred očima naše duše dok naša usta mole. Krunica poziva naše prste, naše usnice i naše srce na beskrajnu simfoniju molitve i stoga je ona najdivnija molitva koju je čovjek ikada sastavio.
Krunica ima posebnu vrijednost za razne skupine ljudi: za tjeskobne, za učene i neuke, za bolesne.
1. Tjeskobni
Tjeskoba je ona zabrinutost i nemir koji čovjeka obuzimaju zbog nesklada između tijela i duše. Tjeskobni ljudi bez prestanka zapošljavaju svoje duše previše, a svoje ruke premalo. Bog hoće da se istine koje kao spoznane nosimo u svojoj duši, pokažu na djelu i izvan duše. ‘I Riječ je Tijelom postala’ – to je tajna sretnoga života. Kad bi se tjeskobne i nemirne duše dale poučiti o ljubavi Dobroga pastira, koji se brine za svojeglavu i zalutalu ovcu, te kad bi se same htjele uputiti na novo polje ljubavi, nestali bi sav njihov strah i tjeskoba. Ali tako dugo dok je duša nemirna, koncentracija je nemoguća. Misli lete navrat-nanos i ruše se jedna preko druge. Tisuću i jedna slika iskrsava u duši. Krunica je najbolja terapija za te rastrojene, nesretne, bojažljive i neplodne duše jer uključuje primjenu trostruke energije: tjelesne, glasovne i duhovne, i to upravo tim redom. Dok prsti prebiru zrnca, podsjećaju da su ta sitna brojila određena za molitvu. Zatim se jednodušno s prstima miču usnice. Crkva, koja je uvijek mudar psiholog, uporno traži da se za vrijeme moljenja krunice usnice miču jer ona dobro zna da vanjski ritam tijela može utjecati na ritam duše. Ako prsti i usnice ustraju pri tome, duhovna će volja ubrzo slijediti za njima i na kraju će molitva završiti u srcu.
Zrnca pomažu duši da se koncentrira. Sam ritam i ugodna jednoličnost stvaraju tjelesni mir i misli čuvstveno usredotočuju na Boga. Tjelesne i duševne sile djeluju zajedno ako im damo priliku za to. Jače duše mogu djelovati iznutra, iz duše prema van. No tjeskobne i nervozne duše moraju, naprotiv, u svome djelovanju ići izvana prema unutra. Moleći krunicu, tjeskobni i nervozni, malo po malo dolaze do spoznaje da njihov nemir potječe od njihova egoizma. Nijednu dušu nije još shrvala tjeskoba ili strah ako je ona bila vjerna krunici. Pokušajte! Iznenadit ćete se kako će vas, zrnce po zrnce, izvući iz vaših nemira i uspeti vas do samoga prijestolja onoga Srca koje je apsolutna ljubav.
2. Učeni i neuki
Događa se da neuki često mole bolje nego učeni, ne zato što bi intelekt bio štetan za molitvu, nego što ju on rađajući oholost razara. Naša ljubav i naše znanje moraju uvijek ići u korak jedno s drugim, jer su mudrost i ljubav Presvetoga Trojstva jednake među sobom.
Krunica je veliki ispit vjere. Ono što je Euharistija u redu sakramenata, to je krunica u redu sakramentalija. Krunica je otajstvo i ispit vjere, kamen kušač poniznosti duše. Biljeg kršćanina jest njegova spremnost da vjeruje u Boga koji je postao tijelom, da vjeruje u Krista koji nastavlja svoj život pod prilikama kruha i vina na oltaru.
Što niže silazimo u poniznost, to dublja postaje naša vjera. Blažena je Majka zahvaljivala svojemu božanskom Sinu što je pogledao na njezinu poniznost. Krunica je zborište nenaobraženih i naobraženih. Ona je mjesto gdje jednostavna ljubav dobiva na znanju, a pametna duša na ljubavi.
3. Bolesni
Treća je velika vrijednost krunice u njezinoj koristi za bolesne. Kad groznica raste, a tijelo se grči od boli, duša ne može govoriti. Ona zapravo ne želi ni slušati ono što joj se govori, ali u njezinu je srcu zato tako puno toga što bi htjela kazati. Kako je broj molitava koje znamo napamet jako malen i njihovo ponavljanje u bolesti postaje zamorno, za bolesnika je dobro da ima jedan obrazac molitve pri kojemu se riječi usredotočuju i usmjeruju na meditaciju. Kao što povećalo skuplja i sjedinjuje raspršene zrake sunca, tako krunica skuplja i sjedinjuje misli koje su inače ‘razbacane’ po bolesničkoj sobi, te se one usredotočuju u žarištu bijeloga i žarkog plamena božanske ljubavi.