Kako samo mi ljudi znamo biti nezadovoljni. Kakvo god je vrijeme ili razdoblje u životu mi neprestano kukamo i komentiramo da bi htjeli nekako drugačije. Ponekad baš ne shvaćam zašto nam je uvijek sve loše, ili ako je nešto dobro i lijepo onda se veselimo, ali uvijek s onim ALI.
Čim je počelo ovo toplije vrijeme došle su i brojne svadbe, posebno u ovoj našoj Hercegovini. Ne postoji nijedna obitelj, a da vikendom nema bar jedne svatove. Pusta spremanja, milijun želja, sređivanja, kako uzvanika, tako i mladenaca. Sve se to nekako sredi i taj dan prođe kao da i nije bio, a koliko se samo u to uložilo vremena, i što je još gore, previše novca.
Ne mogu to ne primjetiti, ali kako god bilo lijepo i savršeno, uvijek je netko nezadovoljan. Koliko se nepotrebno daje u neke sitnice, u nepotrebne stvari koje nitko neće primjetiti taj dan, osim možda tebe koji to sve tražiš tako, a s druge strane to ipak tražiš da bi zadivio drugoga.
Zanimljivo je kako danas ljudi ne mogu biti sretni u malim stvarima. Sve se svelo na ono da pokažemo da mi imamo pa taman se uvalili u dugove do grla. Pitam se samo čemu sve to? Čemu to nepotrebno, uporno dokazivanje nekomu? Nije mi jasna ta potreba dokazivanja čovjeku da imaš nešto, da posjeduješ nešto više. Što se postigne tim dokazivanjem, da smo bolji, da smo moćniji? Zanima me osjeća li se čovjek kasnije ispunjenije, sretnije, savršenije?
Mislim da jedina osoba kojoj se trebamo dokazivati je ona kojoj upravljamo svoj pogled kad smo najslabiji, ranjeni i kad smo najnemoćniji pored drugih. Njemu se ne moramo dokazivati. On nikad od nas neće tražiti naš dokaz vrijednosti. On nas cijeni i vrijedni smo pred Njim od onog dana kad smo počeli svoj život na zemlji.
Nikakva moć, nikakav glamur, odjeća, frizura, niti uređena kuća, neće podići našu vrijednost u Božjim očima. Samim tim što postojimo, što nas je On stvorio čini našu vrijednost. To je to.
Nezadovoljstvo svim što se događa u našem životu treba potražiti unutar svog srca. Čovjek koji nema Boga u svom životu nikad neće biti zadovoljan ničim. Kad nam srce nije ispunjeno ljubavlju prema Bogu, unutra je praznina i tu prazninu ne može ništa na ovom svijetu ispuniti. Zato su ljudi nezadovoljni, zato su ljudi nesretni i traže puninu u pogrešnim stvarima. Ne može stvar ispuniti čovjeka.
Kad nešto novo dobijemo ili kupimo, radosni smo, ali nakon dan – dva ta radost nema istu jačinu kao prvog dana. S druge strane, kada Boga pustimo u svoje srce i susretnemo se s Njim kroz svetu Misu, ono što osjećamo ostaje u nama i daje nam neopisivu snagu da podnesemo sve poteškoće s kojima se susrećemo na svom životnom putu. Pred Njim smo zadovoljni i prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Na kraju te samo mogu upitati, komu se ti želiš dokazati?
Više kolumni čitajte OVDJE
