Danas sam poželjela, prvi puta, na javno, opsovati sve i svašta svima onima koji su na strani ksenofobije,koji šire mržnju i paniku.
Danas sam poželjela obrisati neke sa fb liste frendova...
Danas sam poželjela mnogo toga...No riječi više nema...samo šutnja...tuga...bura emocija...praznina...ispunjenje..
Nakon svega što sam danas prošla, ostala je praznina koja svakim trenom biva ispunjena zahvalnošću i vjerom u snagu čovječjeg duha.
Danas nisam napisala status i nisam opsovala sve živo svima i svakome,danas nisam obrisala nikoga sa fb liste frendova...
Danas sam bila na "ničijoj zemlji".. na mjestu gdje se susreću strah i nada, smijeh i plač, tišina i žamor, na mjestu gdje odjekuje očaj...
Danas sam provela predvečerje s NJIMA - onima koji su teroristi, koji se tuku, bacaju kamenje,galame, bacaju smeće, koji žele opljačkati stanove na Trešnjevci, koji kradu,siluju,otimaju djecu, bacaju djecu,onima koji će nam oteti radna mjesta.
Kada sam ih ugledala, ostala je samo tišina...
Riječi više nema...
Ne postoje riječi kojima bih opisala manipulaciju medija, zatucanost i uskogrudnost nekih mojih sugrađana, ali i prijatelja i poznanika. Riječi više nema kada vidite zahvalnost u njihovim očima jer ste im pružili jedan smoki ili čips ili čokoladicu...kada vidite da ako u torbi imaju već jedan mali sok,da ne žele uzeti drugi...kada vidite koliko su uljudni i skromni...od umora smo sjeli na pod i par mladića (da! onih terorista koji tuku i siluju) su dotrčala i dala nam svoje vreće za spavanje da sjednemo na njih kako ne bi sjedili na hladnom...
Riječi više nema kada vidite koliko su zahvalni samo na tome što ste popričali s njima i što su se osjećali ponovo kao čovjek. Ali nakon svega toga,potpuno vas "ogoli" kada vam sugovornik silom želi pokazati svoju osobnu da vam pokaže da je inače obrijan i uredan i da nosi kravatu i košulju i da se sa suzama u očima ispričava što ima mrlju na majici koju nosi.
Strašno je to što ti ljudi prolaze,ali još je strašnija uskogrudnost i zatucanost i imaginarna fobija onih koji se nisu ni potrudili saznati što se to događa u zemljama poput Sirije i način na koji se taj rat vodi. Jer da su se potrudili, onda bi saznali da roditelji moraju izabrati koje će dijete poslati na put jer taj put košta preko 2000 $ po osobi,a ostalu djecu ostavljaju sa sobom u raljama pakla znajući da možda neće doživjeti slijedeće jutro, a onda, ljudska bagra od nas velikih Hrvata i katolika im 50€ mijenja za vrijednost 30 kn i 3 km vožnje taxi-a naplaćuju 200 kn.
I onda,uslijed svega toga ugledate NJU -"veliku teroristkinju" imenom Tiba,porijeklom iz Iraka koja ima 12 g. i svega 30 kg..."opsanu teroristkinju" koja sa svojom obitelji "terorista" putuje u svojim invalidskim kolicima jer ima cerebralnu paralizu...i srce vam se još jače stegne jer znate kao stručnjak koji se time bavi,što joj treba,koja njega i skrb; znate za sve te spazme i tremore i koju konstantnu bol to dijete trpi jer je već 16 dana u istom položaju i ne prima potrebnu rehabilitaciju. I onda učinite sve što je u vašoj moći da joj bar malo olakšate bol...i kada vas preplave pogledi očajnih ali i istovremeno zahvalnih roditelja.
Nema više riječi... Postoji samo tišina i duboki nečujni vapaj za smislom...
