Što Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj znači spomen na ubijene u Bleiburškoj tragediji? Zašto joj je taj spomen toliko važan?
– Možda je za čitatelje važno napomenuti kako je pred prodorom jugoslavenskih partizana u svibnju 1945. godine hrvatska vojska i mnoštvo civila krenulo iz Zagreba prema austrijskoj granici s nakanom da se predaju saveznicima. Britanske snage, koje su bile stacionirane kod Bleiburga, odbile su prihvatiti vojnike i civile iz Hrvatske, te naredile da odlože oružje i predaju se Jugoslavenskoj armiji. Prema nekim izvješćima, 15. svibnja 1945., u južnoj Koruškoj, a najviše kod Bleiburga, predalo se preko 100.000 vojnika i civila. Partizani su zarobljenike s Bleiburga povukli na područje današnje Slovenije i veliki dio pobili u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Maceljskoj šumi, te drugim stratištima diljem ondašnje Jugoslavije. Bleiburg je tako postao simbol i metafora stradanja po završetku Drugog svjetskoga rata bez presude i osude, klasičan primjer ratnoga zločina protiv čovječnosti. O tomu se kroz pola vijeka komunizma nije smjelo ni govoriti, a kamoli za njih Bogu moliti. K tome su komunističke vlasti dale preorati postojeće grobove neprijateljskih vojnika te time učinile još jedan krajnje nehuman čin. Kad je pao Berlinski zid, a s njime i diktatura komunizma, počelo se istraživati i otkrivati brojna stratišta stradanja i održavati javne komemoracije za stradale. Dosad je otkriveno oko 1700 masovnih grobnica.
Prijašnjih godina hrvatski biskupi i kardinali slavili su sv. misu. Jeli u okviru misnoga slavlja bilo događaja s kojima niste bili suglasni?
– U okviru misnoga slavlja i cijele liturgije, uključujući molitvu na groblju i procesiju do polja prošle godine nije bilo za primijetiti ništa što bi bilo neprihvatljivo. Kasnije sam doznao za nekoliko incidenata. Prema informacijama organizatora na komemoraciji je sudjelovalo preko 10 000 ljudi, a policija je privela 7 osoba, od kojih je jednu odmah pustila. Žalim i osuđujem te incidente, jer njima nije mjesto na komemoraciji žrtava. Isto tako žao mi je što su neki takve pojave s ruba komemoracije iskoristili da u krivom svjetlu prikažu i cijelu komemoraciju, koja je po svjedočenju organizatora sigurno bila najurednija i najbolja do sada.
Dijelite li dojam dijecezanskog upravitelja Guggenbergera da je spomen mrtvih u Bleiburgu prošle godine bio instrumentaliziran za jednostrano političko-nacionalno tumačenje povijesti?
– Dobrim dijelom sam već odgovorio na to pitanje. Dakle, ne dijelim taj dojam. Jednostrano političko tumačenje povijesti imali smo u komunizmu i danas je vrijeme kada se konačno možemo suočiti s povijesnom istinom i odgovornošću svih sudionika i promatrača velike tragedije koja je hrvatski narod zadesila za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Dakako, da su i drugi narodi bili zahvaćeni tom ratnom i poratnom tragedijom i da svi oni imaju pravo i dužnost komemorirati svoje žrtve, ali i iskazati pijetet, razumijevanje i poštovanje prema žrtvama drugih, pa i neprijatelja. To smo mi hrvatski biskupi jasno istaknuli u pismu od 1. svibnja 1995. povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Nismo se sustezali izreći te riječi u iznimno teškom povijesnom trenutku nedavnoga Domovinskoga rata (1991.-1995.) dok su jugoslavenska armija i srpske paravojne formacije trećinu Hrvatske bili okupirali, domove spalili, brojne crkve razrušili, a mnogi naši sunarodnjaci i vjernici bili mučeni, ubijani ili protjerani. Tim pismom kao i komemoracijom u Bleiburgu želimo otvoriti „novo doba osnovano na pravednosti i istini“ u kojem ćemo moći žaliti žrtve kako iz svojih, tako i iz drugih zajednica. I preporučiti ih Božjem milosrđu jer su bili ubijeni bez procesa i suđenja.
Katolička Crkva u Hrvatskoj trpjela je pod ustaškom vlašću, a kasnije i pod komunističkom tiranijom. Imate li razumijevanja za pojedince koji na rubu Bleiburške komemoracije nose simbole ustaškog režima?
– Crkva ne može živjeti bez trpljenja i progona koji je pročišćuju i jačaju. Trpljenja i pogoni podsjećaju da je ona Kristova, a ne ljudska ustanova. Crkva u različitim režimima i razdobljima svjedoči i čuva spomen muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista. Ona je zajednica koja živi od spomena toga središnjega događaja ljudske povijesti i time pokazuje ono u što vjeruje i za što se zalaže; kako za vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i nakon njega. A i u današnjim se okolnostima trudi se ostati na tragu Evanđelja, iako su prilike drugačije. Danas, naime, vlada jedan novi sustav kojega je papa u miru Benedikt XVI. nazvao „diktaturom relativizma“. A u duhu Kristove evanđeoske poruke kao i Deklaracije Europskog parlamenta kojom je utvrđen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava napose fašizma, nacizma i komunizma, nemam razumijevanja za pojedince koji na rubu komemoracije u Bleiburgu nose ustaška obilježja.
U vrijeme Jugoslavije masakri Titovih partizana bili su tabuizirani – zbog toga se komemoracija i morala održavati u Koruškoj. Ne bi li danas bilo moguće komemoraciju održati u Hrvatskoj?
– Naravno da je moguće komemoraciju održati i u Hrvatskoj. Svake se godine održava više komemoracija u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini blizu mjesta gdje se nalaze masovne grobnice. Tako se npr. održavaju komemoracije u Mariboru za ubijene i zakopane u tenkovske jarke na Teznom, ili u Maclju kod Krapine za ubijene u tom kraju, među kojima je i veliki broj svećenika, redovnika i bogoslova. No, Bleiburg je simbol početka, prva postaja križnoga puta i stradanja nakon izručenja vojske i civila Titovim partizanima. I već preko sedamdeset godina ljudi se tamo okupljaju na komemoraciju svih stradalnika na brojnim križnim putovima tijekom 1945.
Kako ćete reagirati na zabranu dijecezanskog upravitelja Guggenbergera? Hoće li 18. svibnja biti svete mise?
– Mi poštujemo službu dijecezanskog upravitelja i njegove ovlasti. Ne razumijemo, međutim, njegovo obrazloženje. Stoga, ne slažemo se s njegovom odlukom i ne možemo prihvatiti navedene razloge. Smatramo, naime, kako je upravo takva odluka politički instrumentalizirana, jer zabranjuje nešto što je Crkvi vlastito. A to je molitva za pokojne, tim više što su ovi tragično nastradali bili osuđeni na „damnatio memoriae“, pa im je spomen desetljećima bio zatiran. U tom vidu je odluka dijecezanskog upravitelja Guggenbergera obradovala one koji ne vole Crkvu i ne priznaju stradanje Hrvata u tom teškom vremenu završetka rata. Zato smo očitovali svoje neslaganje. A komemoracija u Bleiburgu, 18. svibnja 2019., je zakazana i bit će održana kao i dosada pod pokroviteljstvom Hrvatskoga Sabora, uz uobičajene molitve, s odrješenjem za pokojne i svetom misom, koju ove godine neće predvoditi hrvatski biskup, već svećenik, ukoliko se odluka Biskupije Gurk-Klagenfurt u međuvremenu ne promijeni.
Intervju s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskupom Želimirom Puljićem objavio je Die Tagespost .
