Jedne su nedjelje, umjesto u crkvu, pošli na livadu igrati se. Kad su opazili da se drugi ljudi vraćaju s mise, mislili su da će otac znati što su učinili pa ih je bilo strah. Najmlađi, kojemu je bilo sedam godina, počne plakati i reče:
– Mene je strah ići kući jer će me otac kazniti.
Drugi pak reče:
– Imaš pravo, otac će nas kazniti. Ali ja se još više bojim što će nas Bog kazniti. Ne ići svojom krivnjom na nedjeljnu svetu misu jest grijeh. Kad bismo sada umrli, ne bismo bili bez krivnje. Svojom smo neposlušnošću zanemarili raj i pošli lošim putem.
Najstariji je brat dugo šutio. Onda im reče:
– Vi govorite o krivnji, ali to nije najgore. Puno je gore što smo svojim grijehom ražalostili dragoga Boga. On nam je tako dobar, a mi smo tako nezahvalni. Isus je za nas tri sata na križu visio, a mi nismo htjeli ni pola sata biti uz Njega na svetoj misi. Braćo, idimo barem sada u crkvu i molimo Boga da nam oprosti što smo sagriješili.
Tako su i učinili. Najmlađi se kajao jer ga je bilo strah očeve kazne. To je sebično kajanje koje nije dostatno. Drugi brat se kajao zato što se plašio Božje kazne. To je nesavršeno kajanje koje vrijedi u svetoj ispovijedi, ali još nije najbolje. Najbolje se pokajao najstariji brat. Njemu je bilo žao što je dobroga Boga uvrijedio, i to je savršeno kajanje.
“U ovom životu nema većega dobra od nade u drugi život!” (Blaise Pascal)
