Važna pravila odgoja

Roditelji trebaju djecu osposobiti za život

Nedavno razgovaram s jednom starijom ženom koja traži mjesto u kojem bi njezina petnaestogodišnja unuka mogla „volontirati“; zato što u stvari ima probleme u ponašanju: pala je prva cigareta, boca alkohola… pa bi je roditelji eto malo „maknuli“ od kuće. Govorim gospođi kako djevojčici ne treba volontiranje (pomaganje nekome) kad očigledno njoj samoj treba pomoć. Gospođa se silno uvrijedila i odbrusila kako „malenoj nije ništa, samo je malo razmažena i obijesna pa joj nitko ništa ne može!“ Na to sam joj odgovorila kako malenoj možda ne treba pomoć, ali je pomoć svakako potrebna njezinim roditeljima koji su je očigledno krivo odgojili. Da se malenoj i pomogne preodgojem u nekakvom „iskustvu života“ kakvo npr. nudi zajednica Cenacolo, pri povratku kući, ulazeći u opet krivo postavljene temelje odgoja – ubrzo bi upala u iste poroke. Nažalost, slušajući ispovijesti hodočasnika ovdje u Međugorju, nerijetko otkrivam kako su ovakvi problemi „razmažene i obijesne djece“ postali sve učestaliji i sve rašireniji globalni problem. Jednostavno, mi roditelji nešto radimo krivo! U ovoj kolumni dotičem par mogućih pogrešaka koje možda činimo, bez da smo ih svjesni, ali bi mogli trajno narušiti budućnost naše djece.

Važnost uskraćivanja

Psiholozi se slažu kako su danas dvije vrlo važne riječi nestale iz rječnika odgoja: BOL i TRUD. Štitimo djecu od svega. Kad djeci zagrnemo nogavice, možemo primijetiti kako skoro nitko nema više oguljena koljena. Posljedica svega toga je generacija SLABIĆA. U godinama kad nije bilo mobitela, djeca bi odlazila iz kuće i nisu bila dostupna roditeljima pa su se trebala sama snalaziti. Tako su odrastala. Činjenica da se uvijek trči u pomoć djeci, da se rade stvari za njih, da se umjesto njih rješavanju njihovi problemi, čini njihov život LAGANIM: djeca ne mogu iskusiti osjećaj ponosa da su sama nešto postigla. Uskratimo nešto svojoj djeci! Ako netko ima sve, onda nema više želja, nema više strasti, stoga nema ni ciljeva u životu.
AKO IM MI KAO RODITELJI UVIJEK SVE OMOGUĆUJEMO, STVARIMA SKIDAMO VRIJEDNOST I UBIJAMU U DJECI ŽELJU, ČEŽNJU ZA NEČIM. NAMA RODITELJIMA TREBA HRABROST KAKO BI NAŠOJ DJECI USKRATILI NEKE STVARI; A NE JOŠ IM TOGA KUPILI ČIM NEŠTO ZAŽELE.

DOPUSTIMO NAŠOJ DJECI DA GRIJEŠE: ODRASTANJE JE SAČINJENO OD POKUŠAJA I POGREŠAKA! Ne trebamo im mi poravnati život i učiniti da sve dobiju olako! Trebaju se naučiti pomučiti kako bi riješili neki problem.

Važnost samoće

Još jedna važna stvar: treba NAUČITI DJECU DA BUDU SAMA. Usamljenost pomaže misliti, a ako „mislim dakle jesam“ (cogito ergo sum). Naša djeca, danas, ne misle, samo trkaju kao muhe bez glave. U pokretu su ili u virtualnom svijetu, pa nikada nemaju vremena razmišljati. Ako ih zamijenimo u svemu i ne damo im vremena za razmišljanje, kako će oni poželjeti postati ono što jesu? Ako počneš željeti postati ono što jesi tek sa 20, nikada to nećeš uspjeti. Ako počneš to sa 5, to stigneš učiniti! I ne ubacujmo našu djecu u krute kalupe: cijenimo njihovu originalnost.

Odgajanje je otkrivanje djetetovih talenata

Sjetimo se da svako dijete ima TALENT i da je naša zadaća znati IZVUĆI TAJ TALENT NA SVIJETLO. To je odgajanje. Inače, obrazujemo: stavljamo u njih nešto što dolazi od nas, a ne izlazi iz njih. Dopustimo da nas naša djeca iznenade! I pokušavajmo ne biti prijatelji svoje djece, već roditelji koji daju pravila i koji će im biti orijentiri kad naiđu životne poteškoće.

Trebamo ih naučiti kako je za uspjeh u životu potreban TALENT koji čini 2% uspjeha, ali da bi talent profunkcionirao potrebno ga je aktivirati sa 98% ZNOJA i DISCIPLINE. Nedovoljne ocjene u školi su nužne, jer nam pomažu prepoznati naše granice te razumjeti kako u životu ne prolaze samo lukavi, kako nas često uvjeravaju. ŽIVOT JE MARATON i za svaku stvar se treba oznojiti, zaraditi s trudom. Bolje je biti strastveni neznalica nego ravnodušni intelektualac.

Rezultati

Znat ćemo jesmo li uspjeli ili podbacili u našem odgojiteljskom roditeljskom zadatku tek u posljednjim danima našeg života. Ako tada bude bio netko uz nas tko će nas držati za ruku i milovati po čelu – znat ćemo da smo bili dobri roditelji. Ako tada međutim naša djeca umjesto da budu s nama, stoje pred uredom nekog javnog bilježnika svađajući se oko svog nasljedstva… to će biti znak da smo podbacili.
Pa dragi roditelji, evo ljetni praznici su pred nama, a s njima i prilika da ovu „malu školu odgojnih savjeta“ stavimo u praksu. Budite blizu svojoj djeci i ne šaljite ih na odgajanje nekom drugom, jer njihov odgoj je vaš zadatak – zalog za tople dane sretne starosti.
__________________
(U kolumni korišten materijal sa predavanja koje je PAOLO CREPET – poznati talijanski psihijatar, pisac i sociolog održao u jednoj emisiji na talijanskoj televiziji.)
Paula Tomić!

Označeno u