Tijekom našega rituala uspavljivanja, pomislio sam da pokušam ovaj put s nekom drukčijom pričom, onom koja me stvarno inspirira i koju joj želim prenijeti.
Prisjetio sam se nekih dijelova iz Biblije i priča o Izgubljenom sinu mi se učinila savršenom. Kako bi je moja kći mogla razumjeti i poistovjetiti se s njom, nisam isticao religijsku dimenziju, nego sam je prilagodio njezinom uzrastu. Rekao sam joj da je sin ostavio svoga oca i otišao s velikom sumom obiteljskog novca, kupio je sebi sve igračke koje je ikad želio imati, a zatim je dokasno gledao filmove. Moja je kći shvatila što je učinio i gdje je pogriješio. Priča je bila hit! Vrlo dobro se povezala s njom i izrazila je zaprepaštenost što je sin napustio svoga oca. Ja to nikad ne bih učinila!, uvjeravala me.
No, to nije sve što smo naučili. Kad sam došao do dijela priče u kojem se sin odlučio vratiti ocu, morao sam joj opisati koliko je to bilo teško: osjećao je mješavinu srama i straha od osvete. Pokušao sam povezati ova dva osjećaja, jer sam ih osobno iskusio i mogu ih razumjeti. Mislim da i drugi mogu. Osjećaji koje je proživljavao izgubljeni sin glavni su razlozi zašto se većina nas drži dalje od Boga.
Moja kći nije imala problema s razumijevanjem nesretnoga sina koji se trebao poslije svega suočiti s ocem. Njezin odgovor mi je, međutim, otvorio oči prema jednom aspektu moje vjere koji često zanemarim.
Pokušavajući pronaći rješenje, zastala je i naglas upitala: Je li on imao majku?
Djetetu je bilo sasvim jasno da nam je ponekad mnogo lakše pristupiti prvo majci. Moja je kći instinktivno znala kraj priče o izgubljenom sinu: ponovno će se susresti s ocem i cijela će obitelj biti na okupu.
Posredovanje majke bio je njezin prirodni impuls, a ne nešto što ju je trebalo podučavati.
To je itekako imalo smisla.
Tako me zapravo moja kći podsjetila na važnost Nebeske Majke u našem svakodnevnom životu i potrebama.
Izvor:Aleteia/SR
