Što biste učinili da vam kažu da ste trudni s djetetom s dvije glave i suvišnim udovima? Što ako bi vam liječnici rekli da biste trebali pobaciti, jer bi vas tako teška trudnoća mogla dovesti u opasnost?
Rosa Silva suočila se s tom situacijom u Čileu 1984. Odlučila je odbiti pobačaj i prihvatiti "sve što mi Bog pošalje", piše Aleteia.
Neobična priča o blizancima postala je vijest 2013., godinu dana nakon što su oni zaređeni. Danas, nakon skoro osam godina svećeništva, blizanci su oduševljeni svojim pozivom te posebice vrše evangelizaciju putem društvenih mreža.
Njihovi roditelji, Rosa i Humberto, nisu mogli zamisliti prije 36 godina da će danas imati sinove svećenike blizance koji uživo prenose misu na Facebooku.
«Rekli su mojoj majci da pobaci ... ali nije htjela. Odabrala je život iako je u to vrijeme mogla [pobaciti], jer je navodno bila u opasnosti», rekao je vlč.Paulo naglašavajući kako je terapijski pobačaj u to je vrijeme bio legalan u Čileu; protuzakonit je postao 1989., ali je ponovno legaliziran 2017.
Vlč. Felipe je rekao za portal Aciprensu, da nisu sigurni je li liječnik pogrešno protumačio ultrazvuk ili je Gospodin intervenirao u trudnoći kako bi se rodili zdravi blizanci.
Bez obzira na slučaj vlč. Paulo kaže: " Uvijek osjećam posebnu naklonost i nježnost kad pomisli na srce svoje majke, koja je bila spremna dati svoj život za mene, za nas."
Blizanci su se rodili zdravi 10. rujna 1984. u razmaku od 17 minuta (Felipe je stariji). Imaju i sestru Paolu koja je rođena četiri godine prije.
Put od rođenja do svećeništva nije bio baš lagan. Iako su i Felipe i Paulo odrasli kao katolici, neko vrijeme njihovo oduševljenje igranjem nogometa ometalo je nedjeljno prisustvovanje misi. Tada, kad su dječaci imali 14 godina, njihovi su se roditelji rastavili, a Felipe i Paulo počeli su provoditi više vremena u crkvi.
Kad su imali 16 godina, prestali su igrati nogomet te se više aktivirali u župi (iako su i danas i dalje energični ljubitelji sporta). U sjemenište su ušli s 18 godina.
Moglo bi se pomisliti da je pristupanje svećeništvu odluka koju bi zajedno mogli razabrati; blizanci imaju reputaciju da dijele sve svoje tajne. Međutim, kažu da su obojica svoje razlučivanje zvanja držali privatnim, jer nisu htjeli međusobno utjecati na životne odluke.
Paulo je rekao za Aciprensu, “Ne znam tko je od nas dvoje prvi osjetio poziv. Mislim da je Bog učinio stvari vrlo dobro kako bi zaštitio slobodu našeg odgovora. "
Vlč Paulo, na dan kada su zaređeni, rekao je : "Dijelimo ista iskustva i isti Isusov poziv da Ga dijelimo s drugima ."
«Bog se ne igra s nama. Želi da budemo sretni, a svećeništvo je prekrasan poziv koji nas čini potpuno sretnima», rekao je vlč. Filipo.
Vlč. Pablo kaže kako Isus, Crkva i svijet trebaju mlade ljude kao svećenike, ali ne sve, nego samo one osnažene istinom Božjom, na takav način da njihov život zrači osmijehom pokazuje nadu i vjeru, a njihovi postupci ljubav.
Inače, blizanci su priču o majčinoj hrabrosti tijekom trudnoće saznali tek kada su bili na šestoj godini studija teologije. Oni te događaje vide kao Božju providnost jer i oni sada brane nerođeni život.
«Kako da ne branimo život? Kako da ne propovijedamo Boga koji slavi život? Ovaj događaj dao je poticaj mom pozivu, dao mu je specifičnu vitalnost ... Uvjeren sam u ono u što vjerujem, u ono što jesam i u ono što propovijedam», rekao je dvojac koji je zaređen za svećenike 28. travnja 2012. u katedrali u Valparaísu.
Vlč. Paulo kaže da čak i kao svećenici još uvijek igraju šale tipične za blizance, npr. zamjena uloga. “Ljudi se ponekad zbune i često se pretvaram da sam moj brat. Najsmješnije je način na koji ljudi reagiraju . To su ti nestašluci blizanaca, "plus" koje ne možemo ne iskoristiti. " Ističe kako ljudi ne primjećuju kako je jedan ljevak, a drugi dešnjak.
Danas su društveni mediji dio njihova pastorala... Postovi na Facebooku, Instagramu i Twitteru odražavaju njihovu radost u svećenstvu, smisao za humor, bliskost jednih s drugima i obitelji te ljubav prema nogometu.
Božji putevi nisu naši putevi. Rosa i Humberto Lizama suočili su se s teškom odlukom gdje su mogli odabrati, naoko, lakši put koji bi išao suprotno Božjem zakonu, ali umjesto toga odlučili su vjerovati u Boga i poštivati život, ma koliko bio "ranjen". U ovom je slučaju Bog želio tu vjernost blagosloviti darom za roditelje i Crkvu. Neka i oni i mi primimo milost i snagu za dosljedno razumijevanje i donošenje ispravnih izbora; Bog će nas nesumnjivo dosljedno blagoslivljati, iako to tada u tom trenutku moža nećemo vidjeti.
