Slažem se. Ali ako se pogleda povijest euharistijske discipline, uočavaju se određeni uvjeti koji, kad su odsutni, mogu uzrokovati da ova inače sveta i spasonosna praksa proizvede učinke suprotne duhovnom zdravlju vjernika.
Prije ranog 20. stoljeća, česta pričest obično je bila privilegij redovnika i redovnica, često onih koji su živjeli u samostanima i samostanskim zajednicama, a ne svakodnevna stvarnost laika. Od 12. stoljeća Crkva je zahtijevala od svakog katolika da primi pričest barem jednom godišnje, uz ispovijed ako je potrebno. Kako je svako razdoblje Crkve ostvarivalo ovaj minimalni standard, variralo je zbog razina pobožnosti koje su bile vođene mnogim čimbenicima, ne najmanje Duhom Svetim.
Međutim, možemo identificirati značajnu promjenu u sakramentalnom životu laika s dekretom pape Pija X. iz 1905. godine, Sacra Tridentina: O čestom i svakodnevnom primanju svete pričesti. Naslov dolazi iz papinog uvodnog citata sa Sabora u Tridentu, koji izjavljuje da je želja tog sabora da na svakoj Misi “vjernici” prisutni pričešćuju ne samo “duhovno, nego i sakramentalno”.
Ovaj dekret i danas je značajan iz nekoliko razloga. U skladu je s poviješću i Svetim pismom u pogledu poželjnosti čestog primanja pričesti i prepreka, često izraženih kroz lošu teologiju, koje su se pojavljivale kako bi ometale tu praksu. Svakodnevno primanje Euharistije, kaže Pio, u skladu je s tipologijom “Hebreja koji se hrane manom u pustinji” te da njegova primarna svrha nije “da se čuva čast i poštovanje prema Gospodinu, niti da služi kao nagrada ili naknada za krepost primatelja.”
Papa Franjo je 2021. godine u jednoj homiliji ponovio ovu posljednju točku. Euharistija je, uostalom, naš “panum nostrum quotidianum”. Ipak, kako ćemo vidjeti, svaki od ova dva pape upravljao je Crkvom u različitim uvjetima u kojima su njihovi vjernici susretali Gospodina na Misi.
Pio X., sasvim dosljedno, s obzirom na njegovu usmjerenost na iscjeljujući aspekt sakramenta, ukazao je na primjere “rigorizma” (često inspiriranog jansenizmom) koji su postavljali previše prepreka za primanje pričesti. Ti su teolozi zahtijevali od primatelja “najčistiju ljubav prema Bogu, bez ikakve primjese nedostatka”. To je dovelo do toga da su čitavi segmenti društva bili zabranjeni za svakodnevno primanje pričesti. Među njima su bili “trgovci i oni koji su bili u braku”. Čitajući ovo danas, teško je ne prisjetiti se Newmanove navodne šale da bi Crkva izgledala prilično smiješno bez laika.
S vremenom je Pio X. u ovom dekretu postavio temelje za ukidanje euharistijskih praksi koje su se ukorijenile u mnogim dijelovima katoličkog svijeta. Godine 1910. također je snizio dob za primanje prve pričesti na otprilike sedmu godinu života. Ipak, papa Pio X. nije samo širom otvorio vrata i, takoreći, dopustio povjerenom stadu da se nagura oko svetišta. Postojali su putevi kojima se trebalo koračati prije nego što se moglo pristupiti Božjem oltaru.
Godine 1905. brojne prakse, propisane kanonskim pravom, pripremale su katolike za njihov značajan susret s našim euharistijskim Gospodinom. Pripremna praksa posta ne samo da je jačala njihovu volju, nego im je i pružala živo iščekivanje koje im je u njihovom tijelu učilo značenje onoga što će se dogoditi na Misi. Oni, prah i pepeo, koji dišu svaki dah zahvaljujući Božjoj darežljivosti, trebali su Ga susresti u obnavljanju krvave žrtve Križa, kako bi On, njihov životni održavatelj, koji također održava svemir, postao hrana, potpora, njihov kruh. Potresna neravnoteža milosti u takvoj razmjeni nadmašila bi najveću Arhimedovu polugu.
Post je stoga bio snažno utkan u tkaninu svadbene haljine (Matej 22,11-13) koju su kršćani nosili stoljećima prije pristupanja ovom otajstvu. Njihova glad za hranom odražavala je glad koju su trebali osjećati za živim Bogom. Bio je to pripremni, poučni čin; nešto što nije bilo apstraktno, već konkretno, što su čak i najjednostavnije duše mogle osjetiti.
Evo još jedne značajne razlike između Mise svetog Pija X. i naše danas: paradoksalno živopisna na osjetilan način, svaka Misa, sve do reformi Drugog vatikanskog sabora, slavila se s onim što je poznato kao “tihi kanon”. Dakle, nakon Sanctusa, svećenik je molio sotto voce sve do Očenaša. Svi znaju staru izreku da tišina ponekad može jasnije prenijeti stvarnost nego bilo koje riječi. To je ono što tišina u liturgiji znači, i kao takva, bila je još jedan uvjet koji je u vrijeme Pija X. pripremao vjernike za dostojan susret s njihovim Gospodinom.
Četvrt stoljeća nakon objave, još uvijek možemo mnogo naučiti iz Ratzingerova Duh liturgije. Drugo poglavlje četvrtog dijela (Tijelo i liturgija) je kratka, gotovo programska povelja o reformi Novus Orda, proglašenog 1969. godine, koja cilja na jedan od velikih ciljeva budućeg papinog učenja: njegovanje tišine koja čini zajedništvo s Gospodinom dublje unutarnjim. Ratzinger piše: „Tko god je doživio Crkvu ujedinjenu u tihoj molitvi Kanona, znat će što je doista ispunjena tišina. Ona je istodobno glasan i prodoran vapaj Bogu i Duhom ispunjen čin molitve.“
Ratzinger zasigurno piše iz perspektive slavitelja i vjernika. To je bila tišina obreda u kojem je odrastao i za koji je bio zaređen. Duboko je poznavao kako je ta tišina pružala obilnu pripremu za vjernike i svećenike da unutarnje dožive ono što su vanjski činili riječima i sakramentom.
Sjedinjeni smo u našem zadivljujućem osjećaju nemoći pred Božjom beskonačnom darežljivošću. Tišina zaustavlja svakodnevno i približava nas izvornoj svrsi svijeta; jer tišina postaje „putovanje izvan našeg svakodnevnog života prema Gospodinu, prema spajanju našeg vremena s Njegovim“. To sugerira svojevrsni „ogrtač poštovanja“, „ikonostas tišine“ (sve su to Ratzingerove formulacije) koji čini susret s Gospodinom osobnijim, trajnijim jer je intimniji.
Tišina baca svjetlo na trenutke u Evanđeljima kada Isus čini čudo i zapovijeda primatelju: „Nikome ni riječi“ (Luka 5,14), osim svećeniku kao svjedočanstvu Božje dobrote. Slično tome, u svim sinoptičkim Evanđeljima Isus govori svojim učenicima da je On doista Mesija, a zatim ih privremeno zapovijeda da to nikome ne govore. Naravno, u svim tim slučajevima pokušavao je izbjeći gomile željne senzacija, ali liturgijska tradicija sugerira nešto više.
Ono što je Isus činio u ovim izvještajima iz Pisma bilo je stvaranje prikladnih uvjeta za nastavak prijateljstva s Njim nakon početnog susreta. Ovo je na razne načine preuzeto u liturgijskoj tradiciji Crkve kroz stoljeća. Kako nam je zaručnik oduzet u vidljivom smislu, obvezni smo postiti, kako je Gospodar rekao. Budući da je susret na Misi najviša od sakramentalnih stvarnosti, i upravo zato što Ga susrećemo pod velovima sakramentalnosti, usmjerenost duše mora biti prema unutarnjem, tjelesnom susretu koji promiču prakse posta i tišine.
Stoga su katolici iz vremena svetog Pija X. imali način da susretnu svog Gospodina koji bi „dotaknuo vječnost“ u tihom susretu, njihova tijela odjekujući zemaljskim gladima koje odražavaju njihovu potrebu za hranom koja traje. Tišina i post nisu samo negativne stvarnosti. Oni otvaraju vrata utjelovljeno teofaniji, unutarnjem susretu s Bogom.
A što imamo danas? Imamo gotovo univerzalnu praksu da svi idu na pričest. Također imamo krizu nevjerovanja u stvarnu prisutnost i vrlo mali postotak katolika koji redovito posjećuju ispovjedaonicu (brojni pape iz razdoblja Pija, među ostalima, preporučuju ovo posljednje za plodonosnu praksu pričesti).
Naravno, zahvaljujući svetom Piju X., imamo jasniju predodžbu o tome tko bi se trebao smatrati pozvanim za Gospodinov stol: u biti, svaki katolik s ispravnim raspoloženjem. Poput mnogih stvarnosti u životu katolika, i ova istina blista sjajem koji je istodobno privlačan i lako ga je prigušiti pod košarama naše pale ljudske naravi, posebno kada su te košare učvršćene crkveno odobrenim običajima.
Dakle, tjera li učestala sveta pričest katolike? Nažalost, tragično, rekao bih da da, ponekad, možda čak i često. U okruženju naših oštro osvijetljenih, pojačanih liturgija, u kojima tijela i duše vjernika imaju malo prilike promišljati u svojoj nutrini milosti koje bi im “negativni prostor” samo-odricanja mogao otvoriti, Gospodin može biti promašen, čak i dok je u našoj sredini. Sve što ostaje je sirova sila moralnog zakona koja ih susreće u ovom susretu, te se, nažalost, Euharistija pretvara u suočavanje s njihovim vlastitim neuspjesima da dostignu zadane standarde. Naravno, nitko ne dostiže te standarde, što je upravo razlog zašto imamo Spasitelja.
Ali mnogi odlaze nakon što nisu susreli svog Gospodina, već utjelovljenje zakona koje nitko ne može ispuniti bez milosti. Ne osjećamo dovoljno glad u svojim tijelima (trenutni zahtjevi za postom su smiješni), niti imamo dovoljno tišine oko sebe da susretnemo živoga Boga koji nas poziva k Sebi čak i s našim samonanesnim ranama. Ipak, kao Dobri Liječnik, uvijek nas poziva u zajedništvo s Njim, u transformirajući odnos koji oživljava naše moralne moći ljubavlju koju je Dante vidio kako pokreće sunce i druge zvijezde.
Da barem naši pastiri obnove te drevne discipline koje će omogućiti da više duša susretne svog Gospodina, odijevajući svoje stado u haljine prikladne za onu gozbu u srcu stvaranja.
Izvor: quovadisecclesia.com
