Dokument “La formazione dei presbiteri nelle chiese in Italia. Orientamenti e norme per i seminari” (“Formacija svećenika u crkvama u Italiji. Smjernice i norme za sjemeništa”), stoji da ravnatelji sjemeništa trebaju spolnu orijentaciju smatrati samo jednim aspektom osobnosti kandidata. Iako ovo ne mijenja učenje Rimokatoličke crkve da su “homoseksualne sklonosti” “intrinzično poremećene”, ono ipak odstupa od svog vjekovnog stava da takvi muškarci ne bi trebali postati svećenici:
…osobe s homoseksualnim sklonostima koje traže prijem u Bogosloviju, ili otkriju takvu situaciju tijekom formacije, u skladu s vlastitim Učiteljstvom, “Crkva, uz duboko poštovanje dotičnih osoba, ne može primiti u Bogosloviju ili u sveti red one koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podržavaju takozvanu ‘gay kulturu’ Takve se osobe, zapravo, nalaze u situaciji što ih ozbiljno sprječava u ispravnom odnosu prema muškarcima i ženama.”
Nova norma kaže da sve dok kandidat ostane čist, njegova seksualna orijentacija ne bi ga trebala diskvalificirati od traženja svećeništva. Dilema je u tome da, kako uči Crkva, samo heteroseksualni muškarci mogu postati svećenici jer su samo oni objektivno sposobni žrtvovati obitelj, odnosno oženiti se ženom i imati djecu, za službu Božjoj Crkvi. Oni s homoseksualnim sklonostima, iako jednako mogu postići svetost, objektivno su nesposobni učiniti isti žrtveni čin. Drugim riječima, poziv za sveti red je poziv, a ne otvoreni poziv svakome tko želi postati svećenik.
Dakle, samo heteroseksualni muškarci mogu postati svećenici jer su samo oni objektivno sposobni žrtvovati obitelj, odnosno oženiti se ženom i imati djecu za službu Božjoj Crkvi.
Nastojeći kontrolirati štetu, predsjednik Biskupske komisije talijanskih biskupa za kler i posvećeni život izjavio je:
[To je] pratnja samospoznaji koja često nedostaje mlađim naraštajima i koja ne isključuje čak ni dječake koji stignu u sjemeništa… kada se govori o homoseksualnim sklonostima, također je prikladno ne svoditi razlučivanje samo na ovaj aspekt, ali, kao i za svakog kandidata, shvatiti njegovo značenje u globalnom okviru osobnosti mlade osobe, tako da, upoznajući sebe i integrirajući ciljeve svojstven ljudskom i svećeničkom pozivu, postiže opći sklad.
Što to znači, ne znam. Ali to je svakako dvosmislena izjava, u najmanju ruku, kada nam je u današnje doba potrebna jasna jasnoća. To je jednako onome što je neposredno prije vatikanskog dokumenta kardinal Blase Cupich, nadbiskup Chicaga, izjavio u prilog tome da istospolni parovi posvajaju djecu:
“Mnoge naše LGBTQ katoličke sestre i braća cijene život u zajednici,” rekao je Cupich.
Mnoge LGBTQ osobe također uče i znaju što je požrtvovna ljubav, dok preuzimaju ulogu roditelja djece koja inače ne bi imala dom. To se također događa kada LGBTQ osobe provode društveno evanđelje u praksi volontirajući za dobre ciljeve i suosjećajući s drugima, budući da mnogi od njih već znaju što znači osjećati se isključeno.
Kardinal tvrdi da se LGBTQ+ osobe ne mogu tretirati kao građani trećeg reda. Ipak, kampanja za istospolne parove da posvajaju djecu ne samo da potkopava tradicionalnu obitelj koju čine otac, majka i djeca, ona degradira prirodnu stvarnost da smo stvoreni na sliku i priliku Božju.
Ova “otvorenost” prema gore spomenutom vatikanskom dokumentu i Cupichova podrška homoseksualnim parovima koji posvajaju djecu nije ništa drugo nego skandalozna politička korektnost. Ipak, pravi skandal je suzdržanost – ili bolje rečeno strah – većina svećenika mora braniti istine i discipline kako ih propisuje moralni prirodni zakon. To me podsjeća na ono što je Beda Časni, u svom komentaru na Evanđelje po Marku, rekao:
Ponekad se moramo bojati sablažnjavanja bližnjega kada dobro postupamo, a ponekad preziremo ovaj rizik. Sve dok možemo izbjegavati sablažnjavanje bližnjega bez grijeha, moramo. Ali ako ovaj skandal proizlazi iz istine, korisnije je pustiti ga da se rodi nego ostaviti istinu po strani. Postoje postupci koji su sami po sebi dobri, ali su izvori skandala. Prikladno ga se odreći, kako bi se izbjegla sablazan, osim ako to odricanje ne podrazumijeva grijeh, tj. odricanje od istine [e naglasak dodan].
To je prakticirao blaženi Clemens August von Galen, kardinal nadbiskup Münstera, koji je, prema svom biskupskom geslu Nec laudibus, nec timore (Ni hvalospjevima ni strahom), ustvrdio da „Ni pohvale ljudi ni strah od ljudi neće pomaknuti nas. Umjesto toga, naša slava bit će promicanje hvale Bogu, a naš uporni napor bit će uvijek hoditi u svetom strahu Božjem.”
Tijekom cijelog svog biskupovanja, von Galen je javno govorio protiv programa eutanazije nacionalsocijalista i rasnih teorija, odnosno teorija o superiornoj njemačkoj arijevskoj rasi. Bio je najotvoreniji od njemačkih biskupa u to doba i pomogao je u pisanju antinacističke enciklike Mit brennender Sorge pape Pija XI. iz 1937. godine. Da su barem drugi biskupi u Njemačkoj učinili isto. Kad se sve uzme u obzir, možda je najveći skandal danas, kao što je bio i za vrijeme nacističke Njemačke, suzdržanost ili strah od strane svećenstva da zauzmu javni stav kada je to potrebno.
