Strah nastaje usred opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne prijetnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, iznenađenje, ljutnja i gađenje, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili sličan način, odnosno da izražavanje straha nije naučeno.
Nekako mi se čini da sve više ljudi živote prožive u ovoj ili sličnoj emociji.
Ljude je strah jerbo će uskoro doći Treći svjetski rat. Putin će napasti Obamu i otići će sve tamo gdje ne treba otići. Ljude je strah jer će Kina lansirati neke svemirske balističke projektile koji će razvaliti pola svijeta. Ako se to ne dogodi, možda pak Sjeverna Koreja i njezin veliki vođa jednostavno odluče da sutra neće biti pa zvrknu neko čudno dugme i opet eto ti – sve ode gdje ne treba. Ljude je strah jer eto Rusi i Srbi spremaju veliku vježbu, a nas Ameri nagrađuju najnovijim naoružanjem. Postoji strah jer Kolinda više kao nije u Trilateralnoj komisiji, pa ih je još više strah jer je tu Tedeschi.
Ljude je strah jer Papa Franjo želi sa svima biti dobar i slijedi Isusa u svojoj ljubavi. Najradije bi voljeli da je i Benedikt dva metra pod zemljom, jerbo kako svom patničkom umu objasniti srdačne susrete i razgovore dvojice papa taman kada pomisliše da je Franjo reptil? Ili, možda je i Benediktu u mozak ušao duh nekog reptila?
Ljude je strah komunista i neokomunista, ustaša i fašista, masona, Bin Ladena, ISILovaca, svakog muslimana jer vjerojatno i taj vaš mili susjed u bunkeru golfa skriva 70kg plastičnog eksploziva i čeka dojavu na viber kako bi se probudila ta ćelija i vas i vaše bližnje poslao kod svetog Petra prije predviđenog vremena.
Ljude je strah aviona jer nas oni truju preko neba, jer trovači nemaju mudrijih valjda načina to činiti. Strah imamo od poštara, klaunova, prometne policije, Orwellovih kamera, strah nas je samsunga note7, kupanja u moru jer će baš nas gricnuti bijela psina, strah nas je zračenja, hrane ove ili one, strah nas je Boga koji baš tako revno zapisuje u svoj cloud store svaki naš grijeh i đavlu šalje mail s naputcima temperature u kotlu koji se sprema samo za nas.
Ljude je strah liberala, konzervativaca, Opusa Dei, ljude je čak strah i opskurne radničke fronte koja broji valjda ukupno 14 članova.
Strah nas je ovih i onih, ovoga i onoga. Ukratko: svega.
Ljudi tako troše svoj život grozničavo se bojeći. I neće proći dugo vremena kada će shvatiti da imaju pozamašne godine, umjetno zubalo, umjetni kuk i da eto samo što nije po njih došla prijateljica smrt. Kojeg li razočaranja tada postati svjestan da si proživio život – u strahu.
Sirah (Biblija) kaže, da straha u ljubavi nema. Isus na mnogo mjesta govori o nepotrebnoj bojazni i nužnosti pouzdanja u Božju providnost. Isus odbija strah, pozivajući svoje učenike da vjeruju. U Bibliji Isus ponavlja “Ne bojte se” toliko puta koliko ima dana jedna godina.
Stoga, tko god je potpuno Isusov, on se ne plaši niti strah širi. Što god se dogodi, dogodit će se. Nama je živjeti. Ako nas sve potamane neki suludi ratovi, potamanit će nas. Što bih ja trebao sada? Plakati i grozničavo čekati te dane tame? Ili bih trebao sada biti radostan, sada živjeti, sada biti? Zatvoriti se u podrum vlastite duše jer eto, neki vjernici baš misle kako je kul popeti se na glavu i pljeskati za vrijeme svete mise? Ma ne. Živiš istinu koju osjećaš, svjedočiš kome treba svjedočiti. Uznemiravati se? Čemu? Kaže Isus, svojim živciranjem ne možemo dan produžiti za sat vremena. Nema smisla u nemiru. Trebam li spavati ispod kreveta jer možda baš noćas rokne nuklearka negdje u susjedstvu?
Odbijam tako živjeti. Biram biti vjeran. Svaki dan. I svojim životom svjedočiti živoga Boga. Biti radostan i nasmijan. Širiti pozitivu. I biti spreman. Na sve što se ima zbiti. A kada se navedeno dogodi: Bogu hvala. Ne želim živjeti u jučer i u moguće sutra.
Istina života jest ta da ćemo svi umrijeti jednog dana. Ali, sve ostale dane nećemo.
Marin Miletić
