Hemofilija
Hemofilija je bolest krvi koja nastaje zbog urođena nedostatka ili smanjene aktivnosti faktora zgrušavanja, faktora VIII (osam) ili hemofilije A, ili faktoraIX (devet) ili hemofilije B. Kako u mojoj obitelji nema nikoga tko boluje od takve bolesti, a nema je ni u obitelji Lovrina oca Vilka, bili smo iznenađeni. Naš sin Lovro prvi je u obitelji s hemofilijom, tj.kodnjega je došlo do promjene (mutacije) na X-kromosomu. Hemofilija nije zarazna bolest; ona se nasljeđuje i obolijevaju samo muška djeca. Kad je Lovro počeo hodati, modrice na nogama bile su česte. Naime, kod hemofiličara može doći do krvarenja u zglob ili mišić već kod bezazlena pada ili manje ozljede. Lijek koji sprečava krvarenje u zglob daje se injekcijom faktora izravno u venu i ne postoji lijek u tableti ili sirupu,što bi djeci bilo mnogo bezbolnije.
Na intravenoznu terapiju morali smo ići u bolnicu, a svako se dijete boji bolnice, liječnika, injekcije... Trebalo ga je pripremiti na to da će injekcije morati dobivati svaka tri-četiri dana, nekada i češće, i to sve do kraja života ili dok medicina ne otkrije nešto novo. Bilo je teško, s Lovrom sam svakodnevno razgovarala, nabavili smomu slikovnicu u kojoj je bila nacrtana šprica s iglom, tj. leptirić s kojim se daje lijek u venu, medo... No strah od davanja lijeka trajao je dugo i prije svake terapije objašnjavala sam mu da je to njegov lijek koji mora dobiti da bi se dalje moga igrati, da bi mogao hodati, a da ga ne boli noga ili ruka. Koliko se bojao on, bojala sam se i ja hoće li medicinska sestra uspjeti dati lijek od prve ili će ga morati bosti više puta što strah čini još većim. U prevladavanju straha pomogla mi je sestra Dubravka Hubak koja je, je na moju zamolbu, Lovri davala lijek jer je u nju bio najsigurniji. K tomu, unatrag godinu dana i mene je počela učiti kako dati lijek. Naime, sve se češće prakticira da dijetetu lijek daje majka, a odrasli sami sebi.
Na Brdu ukazanja
Prije godinu dana naša prijateljica Dubravka išla je u Međugorje te smo i mi pošli s njom da bismo se pomolili Gospi i Isusu za što manje ozljeda, da se mojem Lovri povisi razina faktora te da se barem malo smanji strah od uboda iglom.
Drugi dan boravka u Međugorju popeli smo se na Brdo ukazanja. Veći dio puta svog sam četverogodišnjeg sina Lovru nosila na leđima jer me je bilo strah da se ne ozljedi na kamenju. Kada smo se popeli do Gospina kipa, bilasam sretna jer smo uspjeli te sam zahvalila Gospi i molila je za Lovru. Molila sam na svoj način kako sam ja mislila da je dobro i kako su me baka i mama naučile. Navečer smo svi bili na Misi i klanjanju nakon čega je Dubravka Lovri kupila dvije krunice i naučila ga moliti i zahvaljivati, što on i dalje čini svaku večer prije spavanja.
Za dva tri mjeseca bili smo na kontroli u bolnici te smo vadili krv za određivanje faktora po čemu se određuje stupanj bolesti i terapija. Nalaz je pokazao da Lovro sada ima 4% faktora. U početku liječenja nije ga uopće imao, a kada je počeo dobivati lijek, imao ga je samo 2%. Sreća je bila prevelika i odmah sam rekla da je to Gospa pomogla, ne samo zbog razine faktora nego i zato zato što je Lovro svaku ozljedu naučio sam prepoznati pa bi dobio lijek na vrijeme, dok krvarenje još ne bi ni počelo. Odmah smo odlučili da ćemo sljedeće godine opet ići u Međugorje. Tako je i bilo. Od 30.kolovoza di 1. rujna 2013. u Šibeniku se održavao ljetni kamp Društva hemofiličara Hrvatske na koji smo išli i mi, no prvo smo otišli u Međugorje kako smo i obećali Gospi.
Križni put na Križevcu
U četvrtak 29. kolovoza oko 10 sati krenuli smo prema Križevcu. S nama su i ove godine bile Dubravka i njezina kćer Ana. Na početku brda Dubravkaje rekla da će pored svake postaje križnoga puta ispričati što je na slici. Prve dvije postaje Lovro je išao sam, no poslije sam ga nosila na leđima da nam bude lakše. Dubravka i Ana pored svake su postaje pričale o Isusu kako nosi svoj križ i da mu je teško, da ga drugi ismijavaju, da je pao pod križem tri puta, da mu pomažu prijatelji (Cirenac, Veronika) i da je njegova majka Marija na svakoj slici te da mu pomaže. Tosu činile uspoređujući Lovrinu bolest s križnim putem našega Isusa tako da Lovro shvati: kada je i njemu teško, kada ga je strah mirno držati ruku kod davanja lijeka injekcijom, da sam ja, njegova majka, uvijek tu, da su tu i prijatelji koji ga hrabre, da će uspjeti jer je i Isus uspio donijeti svoj križ do Kalvarije unatoč svim teškoćama.
Strah je odnio Isus na križu
Došavši do križa, Lovri sam rekla da ovdje ostavi sav svoj strah i nemir nu ruku, što je i učinio dotaknuvši podnožje križa. Odmorivši se, uzela sam ga leđa slušajući njegova brojna pitanja i sišlismo s Križevca. U subotu dok smo bili u Šibeniku, bio je dan zalijek pa sam odlučila svima dokazati da smo naučili sami davati lijek. Ubola sam Lovru u venu pred mnogo ljudi. Uspjela sam od prve. On je mirno sjedio za stolom dok sam mu ja davala injekciju s faktorom. Sreća je bila obostrana. Za tri dana bio je opet dan za Lovrin lijek, no sada smo bili sami u stanu bez Dubravke i ostalih prijatelja. Lovro mi je rekao:- Hajde mama, daj mi taj lijek, pa ja više nemam straha. Što čekaš?! Nisam vjerovala svojim ušima. Pripremili smo lijek i opet smo uspjeli. Sreća! Kad sam ga upitala što je sa strahom, zar ga više nema, kamo je otišao, on je malo šutio pa odgovorio: -Mama, pa je više nemam straha. Njega ti je Isus ponio na križu, znaš tamo na Križevcu kad smo bili, ne brini.
O, hvala ti, Gospe, hvala ti, Isuse! (A.B., Zagreb)
