Moje ime je Drago Miličević,rođen sam 29.srpnja 1982. godine u Vinkovcima.
Od dana rođenja do 22. rujna 1991. godine živio sam u mjestu Lipovac sa svojim roditeljima i dvije sestre na istoku Hrvatske, točnije na samoj granici Hrvatske i Srbije . Živio sam sretno kao i sva druga djeca dosljedna dobnog uzrasta devetogodišnjeg dječaka u svom rodnom Lipovcu. Otac Andrija radio je u poljoprivrednom poduzeću u Lipovcu, a majka Kata bila je domaćica koja se brinula za sestre Slavicu, Janju i mene.
Predratno stanje:
Godine 1991. imam punih 9 godina, točno u jeku ljetnih praznika i odmaranja od školskih obveza, ne sluteći o ratnoj katastrofi za moje roditelje, sestre, prijatelje i sve ostale mještane Lipovca. Priče su krenule o mogućem ratu, počele su pristizati grupe pripadnika policijskih snaga RH (rezervisti) u Lipovac, i ne razmišljajući kao dijete od 9 godina da se nešto veliko sprema. Kao i sva druga radoznala djeca obilazim policajce i vojsku, zanimajući se za njihove odore, oružje i vozila koja su se nalazila dvjestotinjak metara od moje obiteljske kuće. Svakim danom dodatno se postavljaju punktovi, rovovi i takozvane barikade od željezničkih pruga (ježevi), betoni u obliku piramide i teški poljoprivredni strojevi na autocesti Zagreb-Beograd na samom ulazu u moje selo.
Devetogodišnji Drago
U sjećanju je urezana slika koja se nikad izbrisati neće iz mojih sjećanja kada je kolona kamiona i oklopnih transportera JNA prolazila kroz moje selo i zastala točno u mojoj ulici, a mi kao djeca dizali ruke s našim Hrvatskim pozdravom s dva prsta prema svima njima. Sva djeca iz ulice bila su okupljena na klupici ispred susjedove kuće, u tom trenutku prolaska te jezive kolone JNA jedan vojnik s transportera dobro se sjećam okrenuo je strojnicu prema nama djeci i uzvratio nam pozdrav s tri prsta, ali zahvaljujući dragom Bogu nije zapucao.
Početak rata:
Pomalo mi je sve bilo čudno što nam je odlazak u školu bio odgođen, a mi djeca kao djeca, sretni ne znajući što nam se sve sprema. Točno na dan 15. rujna, (nedjelja) 1991. godine, selom su se oglasile sirene (uzbune) zračnih i općih opasnosti. U tom trenutku ne znajući točno o čemu se radi, gledam zastrašenu majku i oca koji dolazi do kućnog praga i govori majci da se spremimo i pođemo u obližnju šumu (narače) gdje će svi ostali iz sela biti smješteni. Također pristiže moj djed u plavom mantilu s još dva čovjeka iz Lipovca i traže hranu po kućama za potrebe za crvenog križa: ulje, brašno, grah, šećer itd… Otac nakon što nas je obavijestio otišao je dalje u selo, isto tako mobiliziran u pripadnika Hrvatske vojske u obranu sela.
Koliko se sjećam selom je zavladala strka i panika, ljude je uhvatila velika doza straha u tim popodnevnim satima tog zbunjenog dana. Sjećam se da su moji susjedi teta Ljubica i čika Ilija imali dva automobila i potrčali su kod nas i ponudili majci da nas odvezu do obližnje šume, jer mi nismo imali automobil. Tako je i bilo, ošli s njima tog istog trenutka, te se sjećam da je jedan automobil bio “fićo”, a drugi je bio nekakav fiat ili čak škoda. Majka je spremila par deka i nekoliko stvarčica koliko je moglo stati u jednu vrečicu. Kad smo krenuli u šumu bio je spušten mračak, a putem smo sreli mnogobrojne mještane kako se voze u traktorskim prikolicama.
Kad smo stigli u šumu tamo su bili pretežito žene i djeca, a vidio se veći broj starijih osoba (djedova i baka). Bila su postavljena dva veća vojna šatora za spavanje i u naokolo prikolice natkrivene s ceradama, a u njima poslagane bale slame i sijena za spavanje. Nekoliko naših vojnika bilo je u šumi i sjećam se da su nas stalno upozoravali da ne palimo nikakva svijetla, bio je to mrkli mrak. Oba automobila mojih susjeda bili su tako parkirani da su jedan od drugog bili udaljeni dva metra i na njihovim krovovima stavljene su 2 motke prekrivene dekama. Tako da smo mi kao djeca spavali u automobilima ;susjedi Vanja i Vedran, sestre i ja, a mama i susjeda Ljubica ispod tog improviziranog krova između dva automobila. Danju su majke odlazile kući pregledati i nahraniti stoku, a mi smo boravili u šumi dok se one ne vrate. Skrivanje po šumi trajalo je nekoliko dana i noći, dok se u jednom trenutku nisu začuli zvuci i nadlijetanja aviona JNA nad šumom (narače). Nastaje strah pogotovo kod naših majki, a mi djeca svejedno nismo bili svjesni što se zapravo svima nama sprema.
Točno na dan 22. rujna 1991. dolazi naredba iz zapovjedništva sela da se svi iz šume moraju evakuirati bojeći se da nas ti isti avioni ne raketiraju. Pomalo nastaje panika, neki su već otišli u selo obići i nahraniti stoku, među njima je i moja starija sestra. Mi smo već spakirali to malo stvari i krenuli prema centru sela, to je kolona duž šume, vidi se tu i primjećuje strah među svima nama. Dolazimo u centar sela, a tamo okupljeno nekoliko stotina mještana i veliki broj vojske. Autobusa na desetke u koloni čekaju na nas da se ukrcamo u njih i krećemo, a da ne znamo ni kud, ni kamo, ni u kojem smjeru. U samom centru zavladala je panika, plač, jauk, tuga i rastanak svih nas s našim očevima i bližnjima koji ostaju braniti naše selo od neprijatelja. Krenuli su autobusi iz centra Lipovca, a naši očevi i sva ostala vojska uz njihove pozdrave gledaju na nas sve i misleći u sebi da se ubrzo vraćamo svome rodnom selu. U putu saznajemo da nas autobusi voze u selo Gundince udaljeno 50 kilometara od Lipovca gdje ćemo biti i smješteni u obiteljske kuće. Ja i dalje ništa ne razumijem što se događa.Mrak se već spustio i došli smo u centar Gundinaca smještaju nas u velik društveni dom, nakrcan ženama, djecom, bakama i djedovima. Mi svi umorni, neispavani i gladni čekamo što će biti dalje s nama došavši u to nepoznato selo i čekajući daljnje upute koje je jedan čovjek na razglasu oglašavao u svakom trenutku. Stojeći uz mamu i sestre prilazi nam jedan muškarac pod imenom Martin i govori nam da pođemo za njim u njegovu obiteljsku kuću.
Da to je taj dan 22. rujna, (nedjelja) 1991. oko 17 sati kad smo napustili naše selo Lipovac. Zajedno mama, sestre i ja hodajući s tada nepoznatim Martinom kroz mrkli mrak ulicama Gundinaca do njegove kuće pomalo me je zastrašivao taj nepoznati čovjek ne znajući gdje i kod koga točno idemo. Stigli smo, a tamo nas čeka Martinova obitelj! Upoznajemo se s nepoznatim ljudima koji nam pomažu i prihvaćaju nas kao prognane i smještaju nas u svoju kuću. Sjećam se da je Martinova majka, baka Manda stavila na stol tacnu s kolačima od njihovog kirbaja koji je bio jučer 21. rujna,1991. Naravno kad sam ugledao kolače kao djete uzeo sam ih odmah, bez ustručavanja što sam u nepoznatoj kući. Sutra kad smo se probudili radoznali kao djeca upitali smo gdje smo mi to? Ima li koga poznatog po susjedstvu? Da,bilo je Lipovčana na sve strane, svi smo tu na okupu! Uslijedilo je upis u školu u Gundincima, malo kasnim s početkom četvrtog razreda, ali sve u svemu dobro je nisam sam,svi kasnimo. Otac nas je posjećivao kad god je mogao dobiti slobodnog vremena da dođe i vidi nas, ali kratko jer dužnost ga je vraćala u Lipovac na prvu crtu obrane. Svakim danom čuli smo zatajne priče između naših majki da se po Lipovcu puca i da avioni raketiraju. Brzo smo kao djeca se udružili s djecom iz Gundinaca i igrali se s njima.
Mislim da je otac došao dana 16.studenog, 1991. i rekao nam da je Lipovac okupiran i zauzet od strane JNA, ustvari Lipovac je okupiran tog kobnog dana 15.studenog,1991 godine. Otac se vratio na prvu crtu linije kod Lipovca, a mi smo još malo ostali u Gundincima. I ovdje su granatirali selo uz topničke projektile i zvižduke raznih granata, ni tu nas nisu poštedjeli. Počela je pristizati vojska i u selo Gundince, a čak su i tenkovi Hrvatske vojske prolazili selom. Kao djetetu bilo mi je zadovoljstvo gledati sve te vojnike i tehniku.
Izbjeglištvo:
Tu smo bili jedno vrijeme cca. godinu dana i odlazimo za Zagreb i tamo nas smještaju u veliku sportsku dvoranu tj. u nekakvo ogromno atomsko sklonište. Znam da smo tamo spavali na strunjačama nekoliko dana, tu nam i nije bilo tako loše. Tu sam volio odigrati koju igru bilijara na velikom stolu koji je bio smješten u velikom hodniku prije ulaza u dvoranu. Hvala Bogu nismo bili gladni, mnogi ljudi su nam dostavljali hranu i piće, te stvari potrebne za higijenu. Jedan dio nas koji smo bili smješteni u Zagrebu šalju nas za Rovinj u hotel, te smo tamo bili jako kratko. Stalno se nekamo selimo, a da i sami neznamo. Dolazi jedna mamina prijateljica iz Buja kod Umaga ona je rodom iz Lipovca i poziva nas k sebi u obiteljsku kuću i naravno opet se selimo u Buje. Tamo se opet upisujem u školu 5. razred i krenuo sam, svi su me gledali kao dječaka koji je sve izgubio. Svi iz razreda su mi udjelili školski pribor da imam s čim pisati i knjige iz kojih mogu učiti. Tamo mi je bilo teško učiti, najteže mi je bilo slušati njihov talijanski naglasak i nisam ih ništa razumio.
Iz Buja odlazimo u Austriju u grad Salzburg u jedan hotel zvani Winkler i tamo ostajemo par mjeseci. I naravno tamo druga škola, malo njemački, malo hrvatski! Bilo nas je iz svih krajeva Hrvatske i BiH. Bilo je tamo super, Salzburg je jedan lijepi grad pun dvoraca i kulturnih znamenitosti. Tamo sam prvi put stao na skije, dobio sam ih u crvenome križu. Lift koji je bio u hotelu iz njega nisam izlazio, jer mi je bio zanimljiv i novina za mene. Iz Austrije se vraćamo opet u Gundince da smo bliže svome ocu i kućama, ali do kuća ne možemo. Tu se opet kratko zadržajemo i otac pronalazi jednu praznu kuću u Komletincima i selimo se tamo u nadi da ćemo se uskoro vratiti u Lipovac. Naravno opet škola sredina šestog razreda i krenuo sam opet s novim i nepoznatim školarcima, brzo sam se sprijateljio sa svima, lijepo je to selo, ali moram naglasiti da je neprijatelj nedaleko samo nekoliko kilometara udaljen od Komletinaca.
Sjećate li se sličica CRO ARMY, obožavao sam ih, druga djeca su ih imala na stotine pa su meni svi dali svoje duplikate, a ja sretan što ih imam. Tu sam završio 6. i 7. razred! U Komletincima smo živjeli u jednoj staroj kući koja je prokišnjavala na sve strane i samo što se nije urušila na nas i odlučili smo opet otići negdje drugdje. Prograničko naselje „BLACE“ u Rokovcima bilo je zadnje presudno mjesto našeg seljakanja i tamo smo se stacionirali u montažnu kućicu. U naselju je bilo 2500 progranih, nema od kud nas nije bilo od Vukovara, Jankovaca, Iloka, Lipovca, Babske, Lovasa, Nijemaca, Borova, Tovarnika itd.. Tamo upisujem 8. razred osnovne škole u Rokovcima i napokon završavam osnovnu školu. Događaj koji me je obradovao u tom prograničkom naselju je taj što sam dobio mlađeg brata Ivana. Jedna sestra mi se udala u Komletince, a mi smo i dalje bili stacionirani u Rokovcima. U naselju smo čekali kruh u koloni dugačkoj oko 100 metara, mnogi znaju koji su bili tamo. Iz Blaca često sam volio otići na lubanj, tj.motel Spačvu gdje je bila vojska smještena. Moj otac je tamo bio s ostatkom vojske i vodio me ponekad sa sobom, kad god sam bio na Lubnju vojska me je malo, malo počastila s nekim keksima ili čokoladnim mlijekom, jer oni su te slastice imali za marendu pa bi meni na kraju ustupili. Iz Rokovaca krećem u srednju školu u Vinkovce i super, eto još jedne nove škole.
Kad je potpisana mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja uslijedila je obnova svih naših obiteljskih kuća i vraćanje stanovništva u naša okupirana sela i gradove 1997. godine se napokon vraćam svojoj kući. Rat je završio, a punih 6 godina izgubljenog rasta i djetinstva nikad mi i nitko nadoknaditi neće! Mnoga djeca pogotovo iz Vukovara daleko su teže prolazila kroz rat izgubivši svoje najmilije, kroz logore, patnje i maltetiranja od strane tkz. JNA (srba i četnika). Ponosan sam na svoga oca branitelja i sve ostale Hrvatske branitelje koji su branili našu Domovinu. Svim poginulim braniteljima i žrtvama u Domovinskom ratu “neka im je laka Hrvatska gruda”. Invalidima koji su izgubili djelove svojih tjela naklon do poda.
DOMOVINU NIKAD NEĆU NAPUSTITI, A UZ NJEZINU OBRANU UVIJEK ĆU STATI. PONOSAN NA NJU – MOJU ZEMLJU HRVATSKU!
Drago Miličević danas
Prošao sam kroz 6 osnovnih škola!
Selio se u 7 različitih mjesta, jedno inozemno u Austriji!
Igrao se sa stotine djece koje danas i ne poznajem više!
Želio sam pojesti kockicu čokolade!
Nosio sam od drugih školske torbe!
Imao puknute patike i hodao mokrih nogu!
Nisam imao poštenu igračku za poigrati se!
Svašta sam želio,a nisam imao!
Ustvari, izgubio sam dosta toga kao djete!
Ne daj Bože nikome i nikad se više ponovilo, ovakvo što ni najgorem neprijatelju ne bih poželio.
Pozdrav svim Hrvaticama i Hrvatima!
Hvala vam od srca portalu PRIZNAJEM HRVAT SAM!
Drago Miličević
Autor: croroko/priznajem.hr
