Isus u današnjem Evanđelju kaže: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.”
Evo jasnog obećanje čudesnih znakova koji će pratiti vjernike i svjedočiti o prisutnosti i snazi Božje milosti. Pa se s nelagodom moramo pitati: kako to da danas ne vidimo ta čudesa u jednakoj mjeri kao u vrijeme prvih apostola? Zašto su takva izvanredna djela rijetkost? Štoviše, ako je to baš tako, onda se čini da smo već davno, odnosno, odmah poslije samog početka, napustili Gospodina – pa i on nas svojim znakovima, pa među takvima i brojni naučitelji Crkve, pa i crkveni oci, pa i sami apostolski oci – oni prvi istaknuti sveti pisci iz drugog pa čak i iz samog prvog stoljeća. Već tada su čudesa bila neusporedivo rjeđa nego u vrijeme apostola.
Naravno da je dakle to nelagodno pitanje stajalo i pred prvim velikim teolozima, jer je, posve sigurno i ondašnji vjerni puk tražio odgovor na ovu Kristovu „prokazivačinu!“ ne-svetih i neautentičnih vjernika, a osobito svećenika. Pa se, sveti Augustin u svom monumentalnom djelu De Civitate Dei toga dohvatio, i postavlja ovo pitanje:
“Zašto se, kažu, više ne događaju ta čuda, za koja vi tvrdite da su se dogodila prije? Mogao bih, doista, odgovoriti da su čuda bila potrebna prije nego što je svijet povjerovao, da bi mogao vjerovati. I tko danas zahtijeva da vidi čuda kako bi mogao vjerovati, i sam je veliko čudo, jer ne vjeruje, iako cijeli svijet vjeruje.”
Dakle, prvo – kaže Augustin: čuda su trebala na početku da se posvjedoči za pokret – da je djelo Božje, a nakon toga kad se to posvjedočilo jednom, više nije potrebno. Odnosno: u vrijeme kad je kršćanstvo bilo tek u povojima, čudesa su bila darovana kao znakovi koji su nevjernicima svjedočili da iza apostolskog nauka stoji božanska snaga. No kako se Crkva širila i svijet prihvatio vjeru, potreba za takvim vanjskim znakovima smanjila se. Samo postojanje Crkve, njezino širenje i trajanje kroz povijest, unatoč progonima i poteškoćama, najveće je čudo – tako jasno da je – ako netko i pored toga više ne vjeruje bez čuda – njegova nevjera je čudo.
Osim toga, Augustin upozorava na pogrešnu percepciju koja može nastati zbog čudesa.
Kaže: “Razlog zašto se to ne daje svim svetim ljudima je da se najpogubnijom zabludom slabi ne zavaraju misleći da takva djela podrazumijevaju veće darove od djela pravednosti kojima se stječe vječni život.“ Odnosno: da vjernici ne bi počeli samo po tom ključu vrjednovati tko je svet, i gdje je Bog. A to je nova pogibelj koja i u naše vrijeme buja: upravo se i u danas onima slabijima u vjeri događa da počinju podrazumijevati da su čudesa i vanjski znakovi veći darovi od djela pravednosti – koja onda, u usporedbi s njima, padaju sasvim u drugi plan. Pa evo danas mnogi misle da je to važnije od djela pravednosti i veći znak da smo Bogu mili. A nisu, i krivo je posve. (Ovdje sam napokon našao objašnjenje zašto nikad nisam volio suvremena čudesa. Štoviše, kad bih ih negdje naslutio, vjerojatno bih ih izbjegao.)
Ovdje nas Augustin stoga snažno poziva na preispitivanje vlastitog odnosa prema čudesima. Naglašava da su djela pravednosti – ljubav prema bližnjemu, milosrđe, poniznost i poslušnost Bogu – neusporedivo važnija od izvanjskih znakova. Čuda su sredstva, a ne cilj; ona su darovana za dobro drugih (zbog nevjernika – pa ako ih tražiš i za njima hrliš, možda znači da ipak još nisi povjerovao?), a ne kao potvrda nečije osobne svetosti.
Time se bavi i sveti Toma Akvinski u svojoj Summa Theologiae dodatno – jer i tada su izostajali ovi obećani znakovi – pa ovaj najveći teolog Katoličke Crkve, pojašnjava:
“Čuda su uvijek istinski svjedoci svrhe za koju su učinjena. Stoga zli ljudi koji naučavaju lažni nauk nikada ne čine istinska čuda kao potvrdu svog učenja, iako ponekad to mogu činiti u slavu Kristova imena koje zazivaju i snagom sakramenata koje dijele. Ako naučavaju istinitu nauku, (i zli ljudi – opaska moja) ponekad čine istinska čuda kao potvrdu svog naučavanja, ali ne i kao potvrdu svetosti.”
Toma se dakle bavi zabludom po kojoj zaključujem da, ako nekog propovjednika prate čudesni znakovi, i sam je, očito, svet. Ali, netočno je, to znači to. Ne, nego, znakovi svjedoče da je ono što on govori, istinito i u skladu s vjerom, iako, on osobno pri tome može biti zao. Dakle, još jednom: čuda, iako su stvarni znakovi Božjeg djelovanja, ne potvrđuju osobnu pravednost onih koji ih čine. (Zgodan primjer koji nam je puno bliži je ovaj: Kao što državnom službeniku ovlasti dolaze iz funkcije, a ne iz njegove osobne moralnosti (pa vam može izdati valjanu potvrdu bez obzira na vlastito ćudoređe), tako i čuda mogu biti darovana za dobro Crkve, neovisno o osobnoj svetosti onih koji po kojima ih Bog izvodi.)
Osim toga, sveti Ivan Zlatousti, u svojim homilijama na Prvu poslanicu Korinćanima, daje još jedno važno pojašnjenje. On naglašava da prava prisutnost Duha Svetoga nije u spektakularnim darovima poput prorokovanja ili govora u jezicima, već u plodovima Duha koji se očituju u promjeni života. Dakle, ne u znakovima i čudesima – koja su uvijek izvanjski znak, nego ono što je u srcu tvom i mom: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost..”
Zlatousti kao da i nas danas upozorava da je unutarnja promjena – ljubav prema Bogu i bližnjemu, poniznost i pravednost – najistinitiji znak djelovanja Duha Svetoga. Darovi su korisni za izgradnju Crkve, ali prava svetost očituje se u plodovima Duha, a ne u spektakularnim manifestacijama.
Primjeri iz života brojnih svetaca dodatno potvrđuju ove misli. Velika većina njih nije činila nikakva općepoznata čudesa tijekom svoga života. Blaženu Djevicu Mariju, iako je Bezgrješna Majka Božja, nisu pratila izvanredna čudesa, već je njezina svetost bila u savršenoj poslušnosti Božjoj volji. Sveti Ivan Pavao drugi, sveta Majka Terezija, sveti Alojzije Stepinac, sveti Maksimilijan Kolbe, Blaženi Ivan Merz, … sveti Augustin i sveti Toma Akvinski… I sve tako do prvih stoljeća: veliku većinu svetaca nisu pratili ovi gore obećani znakovi, nego, svi oni svjedoče svoju svetost kroz ljubav, poniznost, mučeništvo… a ne kroz spektakularne znakove. Njihovi životi potvrđuju da prava svetost nije u izvanrednim djelima, nego u svakodnevnom življenju evanđelja.
A na kraju (odnosno na početku), I Isus sam nam najjasnije moguće donosi snažno upozorenje da čak ni čudesa i izvanredna djela nisu jamstvo spasenja. Kaže: “Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!” Isus jasno stavlja naglasak na pravednost, ljubav i poslušnost Božjoj volji (Crkvi!), a ne na izvanjska djela ili čudesne znakove. Čuda mogu biti darovana i zlima, ali pravednost dolazi samo iz srca usmjerenog prema Bogu.
Ipak, ostaje nam objasniti: gdje su onda ti znakovi i čudesa, jer se Kristovo obećanje, posve jasno, mora ispunjati.
Pa evo ih, skrivenih, a tako otkrivenih: Isus nije rekao da će svakog sveca ili svakog vjernika osobno pratiti ovi znakovi. Nego, “ove” će pratiti ti znakovi. A ti „ovi“ smo svi mi Katolici. A prate nas, obilato i snažno, nas, jer smo dio mističnog tijela Gospodinovoga, Crkve, koju itekako, i danas, i uvijek su pratili ti znakovi. Ne mene osobno, nego nas “ove”
Zajedno s razmišljanjima crkvenih naučitelja gore navedenim, ove Kristove riječi pozivaju nas da tražimo Boga ne u, premda obećanim, spektakularnim znakovima, nego u svakodnevnom, poniznom življenju evanđelja. I opominju nas, i potiču da se sami zapitamo i propitamo, koliko smo zatrovani pomodnim senzacionalizmom; koliko smo zavedeni u potrazi za čudesima i znakovima, koja nikada nisu bila bit Crkve, i da se zagledamo u heroje svetosti bez i jednog čuda u životu, a tako plemenitom i svetom ljubavlju prožeti, koja inspirira, ohrabruje, i put pokazuje, na čelu sa Majkom Božjom. Prava svetost dolazi iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, iz djela pravednosti i iz vjernosti Božjoj volji. To je ono što nas vodi prema vječnom životu.
Sve ovo je lako bilo naći na internetu, vođen zdravom intuicijom da ne može biti da je 99 posto svećenika daleko od Boga, a još i više vjernika laika. Doduše, možda je lakše bilo banalno se prepustiti zavođenju „proroka“ koji nas navlače na sebe i postaju nam gurui, učitelji i proroci mimo Crkve, koji nam, postajući sve dopadljiviji, sve više podrivaju onaj divni članak vjere „vjerujem u svetu Crkvu Katoličku“. Možda je lakše slušati takve nego se boriti kako opravdati Crkvu svetu koja mi sve dade, vjernike i kler. Možda je teže ovo drugo, No, ipak treba slušati glas savjesti dok još nije zamro, i ponizno hrliti samo za ljubavlju zapovjeđenom. Samo za njom!
Borba je to, i kušnje su i zavodljivosti mnoge, ali ne dajmo se!
