U šesnaestom stoljeću u vrijeme dok je veliki misionar Franjo Ksaverski boravio u Zemlji izlazećeg sunca, tamo na dalekom istoku u gradu Kagoshimi, njegova domaćica u kući u kojoj je živio imala je kćerku, bila je ona u proljeću svoga života kada je poželjela postati kršćanka, i Franjo ju je poučio i pokrstio davši joj ime Marija. Kada se trideset godina kasnije neukrotivi misionar brat Almeida, tada blizu kraja svog dugog herojskog apostolata, vratio nazad na Kagoshimu tu je pronašao Mariju kao jedinu preostalu kršćanku. Slijedeće, 1584. godine, Mariju iz Kagoshime, samu, beznadno siromašnu i ostarjelu posjetio je japanski isusovac, brat Damjan.
Plakala je od radosti kad ga je vidjela u to kratko vrijeme njegova boravka u ovom, za kršćane opasnom gradu, ni u jednom susretu nije propustila da mu pokloni neki mali dar, makar nekoliko trešanja. U jednoj takvoj prilici brat ju je upitao, ne boji li se tako, usred bonaca (budističkih svećenika) i drugih ogorčenih protivnika kršćanskog imena, otvoreno ispovijedati svoju vjeru i hodati ulicama s krunicom oko vrata. „Svatko ovdje zna da sam kršćanka“, odgovorila je. „Kada bi samo Bog htio da me bonci ubiju zbog ispovijedanja Njegova svetog Imena, tada bi moja duša pohitjela u blaženstvo Božje prisutnosti i ugledala bih blaženog oca magistra Franju koji me krstio. Mnogo bih radije umrla kao mučenica iz ljubavi prema Bogu nego ovdje u svojoj sobi.“ Dok je to govorila, brat izvješćuje, suze su kapale niz njezine naborane obraze.
Tada je pripovijedala o dva razlog njene velike žalosti i tjeskobe. Prvi je taj što su je za vrijeme bolesti njezini poganski rođaci posjećivali i i mučili je zazivajući Amidu i Kamis da joj vrate zdravlje. „Ali sam začepila uši da ih ne čujem i molila ih da me ostave samu da mogu moliti Boga i umrijeti kao kršćanka.“ Drugi razlog, veći od prvoga, jest što, kada umre, bit će pokopana u zajedničko budističko groblje, a bonci će izvoditi pogrebne obrede. „Ne želim nikakvu njihovu vodu ni ruže na svome grobu, i mnogo sam puta molila svoje rođake da moje tijelo odnesu izvan grada i pokopaju među borova stabla, s krunicom oko moga vrata, i dopuste mi da svojim vlastitim putem pođem u nebo.
Molim te, brate, moli Boga da tako učine pa da mogu umrijeti u miru.“ Dobrih trideset godina, sama i pod nemilim pritiskom, Marija je razvijala kršćansku zastavu, (u njenim rukama vijorio je stijeg nepobjedivog Lava iz plemena Judina). Superior koji je u to vrijeme upravljao isusovcima u Japanu, bio je tako potresen njenom životnom pričom da je odmah našao sredstva kako bi ovu hrabru kršćanku doveo u tada cvatuću kršćansku zajednicu u Nagasaki. Tamo je ona sveto i sretno provela ostatak svojih dana okružena ljubavlju i poštovanjem kako europskih tako i japanskih kršćana. Kada je umrla, sam veliki otac Coelho predmolio je svečani pjevani rekvijem te je položio na vječni počinak s krunicom oko njezina vrata, krunicom koju joj je darovao sveti Franjo Ksaverski.
- Nebo će zasigurno znati cijeniti ne kvantitetu, već kvalitetu ovog prekrasnog remek-djela Franjinog misionarskog rada u Kagoshimi. Svjedočanstvo Marije iz Kagoshime, te hrabre japanske žene ostati će uvijek živo i poput Japanskog cvijeća u proljeće svojom životnom ljepotom oduševljavati i kršćane naših dana.
Iz životopisa svetog Franje Ksaverskog! Pripremio fra Nikola Dominis
